Način emitovanja linijskih spektara

E: Nalazim se pred pitanjem koje se uvek postavlja na početku nekog izlaganja: Kako početi? Počnimo sa ponovnim prisećanjem na to kako izgleda elektron. Ja imam čvrsto uverenje i osećaj da je nemoguće razumeti bilo koju prirodnu pojavu ako nemamo jasnu pretstavu u glavi kako ta pojava realno izgleda. Savremena teoretska fizika je utonula u haos nejasnih pojmova baš zato što to nema, nema nikakvu sliku ni o izgledu elektrona, ni elektromagnetskog talasa, ni elektrostatičkog, magnetnog, gravitacionog polja, nema pretstavu o izgledu ni jednog objekta svog proučavanja. A sama priroda čovekovog razuma je takva da prvo treba uočiti sliku, izgled predmeta proučavanja, pa tek onda sa analizom poći dalje. Svestan sam da se tu može odmah reći da niko nikada neće moći videti ni atom, ni elektron. To je tačno, ali samo ako pojam „viđenja" uzimamo u njegovom uskom smislu, u smislu vizuelnog registrovanja predmeta čulom vida, okom. Međutim, predmeti, ili objekti, realnog sveta mogu se „videti" i na drugi način. Taj način se popularno zove „vizuelizacija", što znači sposobnost da se duhovnim naporom negde unutar svesti stvori zamišljena slika predmeta koji se ne može videti direktno očima. Eto, naprimer, obradovao si me kada si rekao da je moja slika atoma, koji se sastoji od jedra oko koga na jednakim međusobnim rastojanjima kruže elekltroni, na svoj način lepa. To znači da si u duhu sebi jasno pretstavio tu sliku, iako takav atom nikada nisi video, niti ćeš videti. Jesam li u pravu?

A: Zaista, mogu zamisliti atomsko jedro oko koga po orbitama jednako međusobno udaljenim kruže elekltroni. Slika je utoliko upečatljivija što su u neku ruku svi atomi slični. Razlikuju se samo po veličini jedra u centru i po broju elektrona koji kruže okolo. Veličina orbita i razmak među orbitama su kod svih atoma jednaki.

E: Vrlo dobro. Taj početak je nužan da bi se moglo krenuti u objašnjavanje emitovanja linijskih spektara. Mora se u glavi imati jasna slika o izgledu elektrona. Upravo pogrešna pretstava o tom izgledu glavni je razlog katastrofalne greške koju je napravio Nils Bor u svojoj teoriji. On je sebi pretstavio elektron kao minijaturnu planetu koja kruži oko minijaturnog Sunca. Znači, kao malu kuglicu koja kruži oko druge nešto veće male kuglice. Masa elektrona cela se, u njegovoj pretstavi, nalazila u toj maloj kuglici, sva energija elektrona takođe se sadržala u toj maloj kuglici. Štaviše, i elektrostatička sila, iako na neobjašnjiv način, poticala je iz te kuglice.

E: U međuvremenu su se nagomilali fakti koji jasno ukazuju da je takva pretstava o elektronu pogrešna. Međutim, utvrdilo se da je jaje mućak, jer smrdi, ali kako jaje izgleda, ko ga je sneo, koliko je, od koga je, to se nije utvrdilo. Današnja teorija nema nikakvu pretstavu o, prosto rečeno, izgledu elektrona. Nema jasnu pretstavu ni gde se nalazi, zna se da bi trebo biti tu negde u okolini jedra, zna se da ima masu, energiju, impuls, magnetni moment, mehanički moment, spin, valjda i još neke „kvantne" brojeve, ali su sve te veličine nekakvi matematički simboli, a šta stvarno znače, niko nema pojma. Štaviše, da apsurd bude veći, teorija se gradi tako kao da nema ni smisla ni potrebe postavljati pitanja šta ti pojmovi stvarno znače. Kao bajagi, sama priroda je po svojoj suštini takva da se ti pojmovi ne daju objasniti na drugi način nego baš na taj, to jest da su neobjašnjivi. To jest, naučnici su za svoju nesposobnost da objasne predmet svog proučavanja smislili prilično naivan alibi: Mi smo objasnili da to što objašnjavamo nije moguće objasniti jer je po svojoj prirodi neobjašnjivo. Verovao ili ne, to je najjači argument kojim me matiraju fizičari kada pokušam da ih uvučem u diskusiju. Kažem, naprimer, jednom mladom i perspektivnom skupljaču akademskih titula na Institutu za fiziku, da sam teoretski izračunao Gravitacionu konstantu. On se na to nadmoćno osmehne i izjavi da je to nemoguće izračunati. Ja ga zamolim da pročita taj moj račun, a on sa istim nadmoćnim osmehom nastavlja u istom stilu da nema potrebe to čitati, pošto je to nemoguće. Šta kažeš na toliko samopouzdanje u svoje neznanje i u neznanje drugih, i to od strane naučnog radnika?

A: Ne znam šta da kažem. Uverio sam se da si linije helijumovog spektra izračunao savršeno tačno, pa ako je to na osnovu njihovih teorija nemoguće, zaista mi nije jasno kako i zašto to ne uzimaju u obzir.

E: Nego, ostavimo to. Rekao sam kako smatram da je prvi i nužan korak za razumevanje neke pojave jasna pretstava o njenom izgledu. Ja sam tu sliku o elektronu i atomskom jedru sebi stvorio u glavi, pa sam pokušao da je opišem i tebi. Mogao si da vidiš da to nema skoro nikakve veze sa tom slikom kako ju je pretstavio Nils Bor. Ni elekltron ni jedro nisu nekakve kuglice koje se kreću u praznom prostoru, kroz koji se privlače posredstvom neke neobjašnjive sile, koja na neobjašnjiv način izvire iz njihovih centara. Njihova kinetička energija nije kinetička energija kuglica koje se nekom svojom brzinom kreću kroz prazan prostor. Priseti se šta o tome kaže moja Teorija: Masa čestice, to je zgusnuće ili razređenje materije etera u delu prostora koji je zapremina mase. Unutar te zapremine se nalazi jedna čestica različita od čestica etera, koja svojim delovanjem izaziva promenu gustine etera. Ja sam im dao i imena, radi lakšeg izlaganja. Unutar mase protona nalazi se baron, koji ometa oscilovanje talasa etera, usled čega se njihova energija smanjuje i opada pritisak. Taj pad pritiska od strane talasa etera kompenzuje se porastom gustine i pritiska haotičnog toplotnog kretanja čestica etera. Znači, masa protna je posledica zgusnuća etera, gasovitog fluida koji ispunjava ceo prostor Vasione, koji sam ima ogromnu osnovnu gustinu i energiju. Sve sam to opširno objašnjavao, i nadam se da to pamtiš. I tu sliku treba stalno držati u glavi, jer inače ne možeš znati o čemu pričam i šta objašnjavam.

E: Što se tiče elektrona, njegov izgled je pogotovo apsolutno različit od kuglice koja se kreće u praznom prostoru. U centralnoj zoni njegove mase opet se nalazi jedna čestica koju sam nazvao eltron. Za razliku od barona, eltron i sam osciluje sa stojećim talasom etera, i njegovo oscilovanje povećava energiju i pritisak talasa. Povećani pritisak talasa kompenzuje se smanjenjem gustine i pritiska od strane haotičnog toplotnog kretanja čestica etera. Prema tome, u prostoru gde se nalazi proton, ili, opštije rečeno, nuklon, osnovna gustina etera je povećana, i to povećanje gustine ograničeno je sferom koja pretstavlja zapreminu nuklona, a radius te sfere jeste radius nuklona. U prostoru u kome se nalazi masa elektrona osnovna gustina etera je smanjena Tu se mora uočiti nekoliko bitnih odlika obeju čestica, osim te razlike u gustini. Prvo, ni eltron ni baron nemaju udela u količini mase. Oni tu masu stvaraju, to jest uzrokuju njen nastanak i postojanje, ali u njenoj količini nemaju merljivog udela. Sva masa čestice vezana je za promenu gustine etera. Drugo, masa nuklona je ograničena samo unutar zapremine sfere sa radiusom nuklona. Unutar te sfere gustina etera je ravnomerno povećana.Međutim, masa elektrona ima sasvim drukčiju topografiju. Elektron ima svojun centralnu sferu sa svojim radiusom, i unutar te sfere gustina etera je ravnomerno smanjena, ali masa elektrona nije ograničena tom sferom. Gustina etera je smanjena i izvan te sfere i to tako da osnovna izmena gustine, koja se nalazi unutar centralne sfere, izvan te sfere postepeno opada sa udaljavanjem od njene površine obrnuto proporcionalno kvadratu rastojanja od centra sfere. Na taj način je masa elektrona raspoređena po celom prostoru Vasione, a račun pokazuje da se jedna četvrtina ukupne mase nalazi unutar centralne sfere, a tri četvrtine izvan nje, po celom beskonačnom prostoru Vasione. Sve to moraš imati na umu ako misliš slediti izlaganje sa razumevanjem.

E: U vezi sa protonom i nuklonom mora se imati još jedna osobitost na umu. U opštem slučaju naziv nuklon znači česticu koja izgrađuje masu atomskog jedra. Međutim, u tome učestvuju dve donekle različite čestice, proton i neutron, a osnovna razlika među njima, koja se najlakše uočava, jeste ta da neutron nije naelektrisan, a proton jeste. Ja zbog tradicije kažem „naelektrisan", iako bi u mojoj teoriji taj termin mogao biti i sasvim izbačen, jer između mase i naelektrisanja nema suštinske razlike. I „nenaelektrisane" čestice su naelektrisane, samo što je njihovo naelektrisanje ograničeno u sferi određene zapremine, kao i masa. „Naelektrisanje" u smislu pojave sile međudejstva među česticama ispoljava se samo ako im se mase u prostoru prožimaju, što je uvek slučaj sa „naelektrisanim" česticama u uobičajenom smislu, jer im se mase prostiru do beskonačnosti. Međudejstvo kod nenaelektrisanih čestica takođe će se ispoljiti ako se dovedu u kontakt. Neka neko pokuša da ugura jedan nuklon u drugi, pa će videti kolika ogromna sila odgurivanja se tome suprotstavlja. Priroda te sile je apsolutno ista kao i sila elektrostatičkog odgurivanja koja deluje između dva protona ili dva elektrona. U vezi s tim, razlika između protona i neutrona je u tome da i proton, kao elektron, ima i elektrostatičko polje, odnosno masu, koja se prostire i izvan njegove ograničene sfere, do beskonačnosti. Tu obrati pažnju na interesantan detalj: Proton sačinjavaju dve različite mase. Jedna je, nazovimo je, obična masa nuklona, ograničena u sferi sa svojim određenim radiusom, koji možemo smatrati radiusom nuklona. Druga masa koja izgrađuje proton, to je masa koja se uobičajeno naziva pozitron. Topografija te mase je u potpunosti ista kao i topografija mase elektrona, a razlika među njima je ta da je eter unutar prostora mase pozitrona zgusnut tačno onoliko koliko je unutar prostora elektrona razređen. To, očigledno, znači da se u slučaju spajanja ovih dveju masa one međusobno poništavaju, a to ti pokazuje da u takozvanoj „anihilaciji" subatomskih čestica nema nikakve misterije. Potrebno je uočiti i to da radius centralne sfere pozitrona, koji je jednak radiusu centralne sfere elektrona, nije jednak radiusu nuklona, nego je veći i to tačno 1,5873277 puta. Otkuda sam izvadio baš tu cifru, čućeš u svoje vreme. Prema tome, kad zamišljaš proton, moraš ga sebi pretstaviti u vidu dveju koncentričnih sfera, od kojih manja ima radius nuklona, a druga radius elektrona. Unutar manje se nalazi nuklearna masa i nuklearno zgusnuće etera, i ono je ograničeno unutar te sfere. Unutar sfere sa radiusom elektrona nalazi se pozitronova masa i pozitronovo zgusnuće etera, ali ono nije ograničeno zapreminom te sfere već se na opisani način prostire do beskonačnosti. Unutar samih centralnih sfera nuklearno zgusnuće etera je tačno 171,4 puta veće od pozitronovog zgusnuća, a odakle taj odnos, i to ćeš čuti u svoje vreme. Razumljivo, unutar zapremine nuklona nuklearno i pozitronovo zgusnuće se preklapaju i zajedno čine masu protona. Sad mi samo reci da li je to što sam rekao dovoljno jasno da sebi možeš predočiti opisanu sliku?

A: Nadam se da jeste. Donekle mi je čudno da čestice eltrona i barona nemaju direktnog učešća u količini mase koju sami stvaraju.

A: Slažem se da to izgleda čudno, ali je činjenica da u računima do kojih sam došao tako ispada. A moram te ispraviti, masu ne stvaraju oni sami, već u zajednici sa eterom u kome i na koga deluju. Opet ću pokušati da ti pojavu približim nekom grubom analogijom. Recimo da se u vazduhu velikom brzinom maše nekom sasvim laganom lepezom, ali da pri tome vazduh iz nekih razloga pruža veliki otpor njenom mahanju. Šta će se dogoditi? Mahanje lepeze stvoriće polje u kome je vazduh razređen, a takvo polje nema veze sa masom same lepeze, važan je otpor koji vazduh pruža njenom kretanju. Slažeš li se sa tim?

A: Izgleda logično.

E: Sličnu logiku možemo primeniti i na drugu situaciju. Ako u vazduhu ociluju stojeći zvučni talasi, pa se u njemu nađe neka čestica koja remeti njihovo oscilovanje, nije toliko važna masa te čestice, već stepen remećenja oscilovanja talasa, je li tako?

A: Opet ne mogu reći da mi je to jasno. Kako lagana čestica može u velikom stepenu ometati oscilovanje talasa?

E: Pa sad, ne tvrdim ni da je meni tu sve jasno. Moramo imati u vidu prirodu talasnog oscilovanja. Da bi ono teklo glatko i bez smetnji, frekvence talasa koji se nalaze u međusobnom kontaktu moraju biti potpuno jednake. Malo remećenje frekvence jednog od njih već dovodi do neusklađenosti u njihovim oscilovanjima, čije posledice mogu biti velike. Ako voziš u koloni automobila, moraš voziti potpuno istom brzinom sa ostalima, jer i mala razlika u brzini može dovestio do sudaranja sa susedima. Ja to nekako tako zamišljam, a da li je to logično?

A: To jeste logično, ako se može primeniti na barona i talase koje on ometa.

E: Verujem da može. Osim toga, imaj u vidu da to ometanje ima krupne posledice, ali je ipak relativno malo. Da budem određen, baron smanjuje energiju stojećeg talasa etera samo za jedan 365,333 deo.

A: Zanima me odakle izvlačiš sa tolikom sigurnošću sve te cifre.

E: Na to ćemo doći u svoje vreme. Sad kad smo se prisetili kako izgleda elektron, prisetimo se i kako izgleda njegovo kretanje kroz eter i šta je to, u suštini, kinetička energija elektrona. Kada se eltron, dakle čestica koja svojim delovanjem uzrokuje razređenje etera u svojoj centralnoj sferi a i svuda oko nje do beskonačnosti, kreće kroz eter, celo to polje razređenja kreće se zajedno sa njim. Šta je tu, između ostalog, važno uočiti? To, da dok se eltron kreće u jednom smeru, eter se kreće u suprotnom. Polje razređenja, pomerivši se iz, recimo, tačke A u tačku B, potiskuje eter iza sebe, iz tačke B u tačku A. A kinetička energija mase elektrona, to je u suštini to kretanje etera unazad, a to kretanje unazad odvija se svuda u polju elektrona, do beskonačnosti. To sam sve detaljno opisao i matematički pretstavio jednačinama (2), (3), (4), (5) i (6). Uviđaš li koliko je pogrešna pretstava o kinetičkoj energiji elektrona, kao o energiji neke male kuglice, koja se nekom brzinom kreće kroz prazan prostor?

A: Razume se, te dve slike takoreći nemaju ništa slično.

E: Objasnio sam i to da je brzina kretanja eltrona unapred i po veličini različita od kretanja etera unazad. To jasno pokazuje jednačina (3). Kada sve to imaš u vidu, mora ti biti jasno koliko je pogrešna pretstava o elektronu kao o minijaturnoj planeti koja kruži po fiksnoj orbiti oko atomskog jedra. Po toj fiksnoj orbiti kruži samo eltron, a eter se realno u celom prostoru oko jedra kreće unazad u odnosu na eltron. Šta se realno može očekivati u takvoj situaciji, pokušaj sebi pretstaviti. Ako eltron kroz večnost stalno kruži oko atomskog jedra, stalno gurajući eter unazad, šta će se dogoditi? Da li će kretanje etera biti isto kao kada bi se eltron kretao pravolinijski, nezavisno od jedra, kako ti se čini?

A: Mislim da nije isto. Upoređujem to sa nekom sličnom situacijom u vodi, koja se može direktno videti. Ako se neko telo kreće kroz vodu pravolinijski, to je jedno, a ako se kreće po krugu, to je drugo. U ovom drugom slučaju će se uspostaviti kružni vrtlog vode.

E: Tačno to sam i ja predvideo. A ako je zaista tako, da li je kinetička energija vode ista u oba slučaja, šta misliš o tome?

A: Ni to verovatno nije. Veća količina vode se kreće u vrtlogu nego kada se telo kroz nju kreće pravolinijski.

E: Vidiš sa kolikom lakoćom i logikom rešavamo pitanja koja mogu imati ogroman značaj za fizičku teoriju. Ovo što si tako jednostavno zaključio fizičari su davno dokazali eksperimentom baš za kretanje elektrona, ali, za čudo, nisu sami zapazili šta su dokazali.

A: Šališ se.

E: Ni najmanje. Davno je dokazano da kinetička energija strujnog toka zavisi od takozvane induktivnosti. Napisana je i odgovarajuća formula, koja kaže da je ta energija jednaka:

Ws toka= LI22

E: U ovoj formuli „L" označava induktivnost, a „I" jačinu struje.To će reći da energija toka struje ne zavisi samo od jačine struje, već i od nekih osobina provodnika kroz koji teče. Da li si čuo za to?

A: Sećam se da se u školi učilo nešto o tome.

E: Da je ta pojava pravilno protumačena, danas bi teoretska fizika drukčije izgledala. Šta je tu intertesantno, a što dokazuje moju tezu o postojanju etera. Da bi se energija strujnog toka povećala, provodnik se smota u oblik spirale, a u ovu umetne komad mekog gvožđa. I jedno i drugo, spirala i gvožđe, povećavaju induktivnost. Standardno tumačenje je da je uticaj spirale naprosto posledica dužine smotane žice. To je logično, zar ne?

A: Naravno da je logično.

E: Što se tiče umetka od gvožđa, smatra se da je povećanje induktivnosti koje on izaziva posledica malih strujnih tokova koje pretstavljaju elektroni koji kruže oko jedara u gvožđu. Kada se taj komad gvožđa izloži delovanju struje, on se pretvara u magnet, to verovatno znaš, a u magnet se pretvara zato što se minijaturni strujni tokovi elektrona pod dejstvom struje u spirali svi orijentišu u istom smeru u kome teče i struja u spirali. Na taj način se struje elektrona sabiraju sa strujom u spirali, pa se poveća i induktivnost i kinetička energija takve struje. To su važeća tumačenja. Da li su ti jasna?

A: To mi je uglavnom jasno, ali ne vidim kako sve to dokazuje tezu o vrtlogu etera oko atomskog jedra koji stvara elektron kružeći oko njega.

E: To će se brzo pokazati. Kod struja čija jačina ide do neke određene granice, umetnuto gvožđe u spiralni provodnik povećava induktivnost. Međutim, kada se ta granica pređe, umetnuto gvožđe počne da smanjuje induktivnost, sve više što je struja u spirali jača. Eto, o tome treba razmisliti! Zašto kod jakih struja gvozdeni umetak smanjuje induktivnost? Zašto je induktivnost spirale veća od induktivnosti pravolinijskog provodnika iste dužine? Da i ne govorim šta je to uopšte induktivnost praznog prostora? Kakvu uopšte energiju može imati prazan prostor kroz koji se elektron, kao neka materijalna kuglica, kreće? Kako je moguće prevideti da induktivnost spiralnog provodnika, koja je najveća kada je unutrašnjost spirale „prazna", direktno dokazuje postojanje vrtloga etera u oblasti spirale, a koji se koči prisustvom gvožđa u spirali?

A: Priznajem, zaključak je logički čvrst, pa se opet čudim kako se i drugi nisu zapitali isto. Ako bi elektron bio materijalna kuglica koja se kreće u praznom prostoru, kinetička energija mu ne može zavisiti ni od čega drugog osim od njegove mase i brzine kojom se kreće.

E: Ni tu nije kraj nelogičnosti. Šta misliš, ako se elektroni kreću kroz prazan prostor, da li na njihovu kinetičku energiju može uticati to da li se kreću sami ili u društvu sa drugim elektronima?

A: Razume se da ne može. Kako na moju kinetičku energiju može uticati to da li trčim po atletskoj stazi sam, sa tobom ili sa grupom trkača? Zavisi samo od moje brzine, a ona nažalost ostaje mala bez obzira na društvo u kome trčim.

E: To isto mora zaključiti svak. A kada se kreću elektroni, situacija je druga. Kinetička energija struje koju sačinjava određeni broj elektrona koji se kreću kroz provodnik nije proporcionalna broju trkača, to jest elektrona, već kvadratu tog broja, znači nije proporcionalna ne2, nego n2e2. Može li se to ikako objasniti za elektrone kao čestice sa određenom masom koje se određenom brzinom kreću kroz prazan prostor?

A: Apsolutno ne vidim kako bi se objasnilo. Jedino moguće je da je ukupna kinetička energija te grupe jednaka zbiru energija pojedinačnih članova grupe.

E: Skrenuo sam ti pažnju na sve te činjenice da pokažem koliko se grešaka i nedoslednosti može uvući u teoriju koja ih prenebregava, koliko je pogrešno posmatrati kretanje elektrona kao kretanje nekakve kuglice kroz prazan prostor. Ništa ne popravlja grešku ako se posmatra u jednoj prilici kao čestica, u drugoj kao nekakav talas, u trećoj jednostavno kao nekakav matematički simbol. Elektron je realna materijalna činjenica, i samo ako se pravilno shvati njegova priroda mogu se izvlačiti pravilni zaključci o posledicama koje iz toga proizilaze. Ja sam ti sada pokušao pokazati da kinetička energija elektrona ne zavisi samo od njegove eksperimentalno izmerene mase i brzine kojom se kreće kroz prostor. Zavisi i od načina kretanja, da li je pravolinijsko ili kružno, zavisi i od toga da li se kreće sam ili u društvu sa drugim elektronima, a zavisdi i od toga da li se kreće ravnomerno ili ubrzano. A sve te zavisnosti nemoguće je objasniti ako se pretpostavlja da se elektron kreće kao materijalna kuglica kroz prazan prostor. Videćemo do kakvih zaključaka dovodi analiza kretanja takvog elektrona kakvim sam ga ja zamislio.

A: Ne znam kako to utiče na tvoju Teoriju, ali sam nešto načuo da i Teorija relativnosti predviđa da masa elektrona nije uvek ista, da raste sa brzinom kretanja.

E: Kako utiče na moju teoriju? Ne utiče nikako, osim što je potvrđuje. Taj „relativistički" porast mase je takođe logički neodrživa besmislica. Ko može, ako se uvažava zdravi razum, objasniti kako kretanje kroz prazan prostor može dovesti do porasta mase, bez obzira na brzinu kretanja? Ako je eksperiment pokazao da kod velikih brzina masa elektrona raste, onda kao prvo treba razumeti i objasniti zašto se to dešava, a onda pokušati i matematičkom formulom kvantitativno opisati pojavu. To je jedini pravi put svake naučne analize. U savremenoj teoriji pristup je sasvim drugi. Sve se prepustilo matematici, pišu se svakojake jednačine a da niko nema pojma kakva se realnost njima pretstavlja. To važi i za Ajnštajnovu formulu „relativističkog" porasta mase sa brzinom. Šta ona znači, šta je to „relativizam"? To ne zna niko, pa ni sam Ajnštajn, jer da zna, objasnio bi to i drugima. Ti pitaš kako porast mase sa brzinom utiče na moju Teoriju? Taj porast mase u mojoj se Teoriji objašnjava kao fizička realnost veoma lako, i to opet jednostavnom analogijom koju svak može lako razumeti, zato što sa tom pojavom živimo svakodnevno. Svak zna da je voziti bicikl sve teže ukoliko se brzina povećava, a svi smo osetili i zašto: Zato što je otpor vazduha sve veći što se vozi brže. To je dakle suština fizičke pojave: Kada se kreće kroz prostor ispunjen nekom fluidnom materijom, ona se kretanjem povlači, a količina povučene materije je sve veća što je brzina veća. To je dobro poznata pojava, koja se zapaža u situaciji i kad se vozi bicikl, i automobil, i avion, i brod. Ima li u toj pojavi išta misteriozno, da li je potrebno izmišljati nekakav „relativizam", dakle potpuno nov i nerazumljiv pojam da se to objasni? Kakvo je to naučno objašnjenje, nerazumljivim i potpuno nepoznatim pojmom „objašnjavati" jednostavnu i svakom razumljivu pojavu? Da li je pojava time postala jasnija, ili se naprotiv od jasne pojave napravila nerazumljiva misterija?

E: U vezi s tim, iz razgovora sa naučnim radnicima čini mi se da se nameće paradoksalan zaključak. Ti naučni radnici smatraju da je objašnjenje netačno baš zato što je jednostavno i svakome razumljivo, da je laičko i naivno, a što je glavno, krajnje nenaučno. Daleko više im se sviđaju „tumačenja" koja su im nerazumljiva, a ispada da veruju u njih baš zato što su misteriozna i nerazumljiva. Opet psihološki mehanizam Vanjinog tumačenja glodanja kosti: On će, kao i svi mi, biti razočaran ako utvrdi da to nije vampir koji u grobu proždire neki leš, već običan pas lutalica koji je pronašao kost pa se igra sa njom. Iluzija je skoro uvek lepša i interesantnija od realnosti, zato što je iluzija rezultat čovekovih želja, a realnost je prema našim željama potpuno ravnodušna. Teško se bilo odreći iluzije da je naša Zemlja centar sveta, i prihvatiti činjenicu da je malo zrno prašine u beskonačnom Svemiru. Teško će se odreći i od „naučne" iluzije koju nam je servirao Ajnštajn, da čovek može ovladati vremenom. Verovatno razum za to i služi, da se činjenice na kraju prihvataju uprkos našim željama i simpatijama.

A: Sviđa mi se kako si to rekao, jer i kod sebe samog zapažam potrebu da čovek naprosto pobegne iz sveta grube i ravnodušne realnosti u neki lepši svet, pa makar bio i iluzija. Zato se često pitam da li je i, nazovimo ga, religiozni pogled na svet samo takva iluzija koja nam olakšava podnošenje te grube realnosti, ili je to ipak stvarna druga strana postojanja. Jer nije jednom rečeno, i svi shvatamo tu tešku istinu da u svetu materijalnog ništa nema trajnu vrednost, sve što nam je značajno i što volimo neumitno propada. Da li se prave i neprolazne vrednosti zaista nalaze u nekoj duhovnoj stvarnosti, koja nije podložna prolaznosti i propasti, ili je ideja takve stvarnosti samo iluzija proizišla iz naše puke želje i potrebe.

E: Odlično te razumem. Između ostalog, i moja me je Teorija uverila da u svetu materijalnog, ako postoji samo on, nema ni nade ni utehe. Svemir, kao čisto materijalno biće, je jedna užasna, ogromna, beskonačna energija, koja u trenu može kao dim raspršiti čitave Galaksije, a šta znači u takvom Svemiru naša Zemlja, naša kućica, vikendica, baštica, naše slabačko telo i tela naših prijatelja, ili tela lepotica koja su nas očaravala u mladosti? Ako nada uopšte postoji, u oblasti čisto materijalnog ne može postojati. Nju moramo tražiti u oblasti duha, jer ako uopšte postoji, mora postojati tamo. Duh, ako postoji onako kako ga ja zamišljam, potpuno je nezavisan od razornog delovanja materijalnih sila. Materijalne sile mogu graditi i razarati samo materiju. Duh ne može izgoreti u vatri, niti se smrznuti na hladnoći, niti može biti razoren u nekakvom sudaru. Sve to na njega jednostavno ne deluje. Grubo rečeno, njemu je jednako konforno i na Zemlji, i u centru neke zvezde, i u međuzvezdanom prostoru. Ceo svemir je njegova kuća, i u svakom delu kuće za njega je jednako udobno.

A: Kako razumem, to bi mogao biti sveprisutni Bog, koji se nalazi svuda i u svakome. Ili večna , opšta i savršena harmonija, božanska ljubav, ili kako je sve već zovu razne religije i filozofije, razni mislioci i mistici.

A: Svakako, to je osnovna ideja koja se u raznim varijantama ponavlja na raznim mestima, u raznim vremenima i raznim kulturama. Ali se ja od ovih intertesantnih tema moram vratiti na onu dosadniju, na elektron i pojave povezane sa njegovim kretanjem. One su u svetu materijalnog, u kome vlada strogi red, stroga vladavina mehaničkih zakona, koji ne dopuštaju slobodu izbora. Kada se elektron kreće kroz prostor ispunjen eterom, sve mora biti jasno, jer sve mora biti po tim zakonima, a ne po nečijim „postulatima". Budi siguran, čim se u nauci koriste „postulati" da se nešto objasni, to je pouzdan znak da se time ništa nije objasnilo. U najboljem slučaju, to može biti samo simulacuja objašnjenja. Dakle, kakva je realnost kada se elektron kreće? Realno, brzinom koju iskustveno vidimo i merimo kreće se eltron, zajedno sa svojim poljem razređenog etera. Prelazeći iz tačke do tačke, eter biva potiskivan unazad, iz zapremine u koju pristiže u zapreminu iz koje izlazi. To sam ranije objašnjavao, i matematički opisao jednačinom (3):

ρ1V=∆ρυ (3)

E: Podsetimo se šta znači ova jednačina. ρ1 označava osnovnu gustinu etera koja se nalazi u oblasti elektrona. Indfeks „1" naglašava da je u toj oblasti osnovna gustina izmenjena u odnosu na gustinu u prostoru gde polje elektrona ne postoji. Osnovna gustina je u polju elektrona nešto malo smanjena, pa se neće napraviti praktično nikakva greška ako se ρ1 tretira kao neizmenjena gustina ρ. Sa velikim V označio sam brzinu kojom se kreće materija etera, a sa υ brzinu kojom se kroz eter kreće eltron zajedno sa poljem elektrona koje ga okružuje. U jednačini (3) kreće se polje Δρ elektrona, koje je negativno, pošto je eter u polju razređen. U takvom slučaju, jednačinu (3) napisanu u opštem obliku, za slučaj kada se kreće polje elektrona, pošto je ono negativno, napisaćemo tako da se to i naznači:

ρV= -Δρυ (104)

E: Odatle se vidi da se eltron sa poljem kreće u jednom smeru, a da se materija etera, to jest njegova osnovna gustina, kreće u suprotnom. Šta sada moraš dobro uočiti, a što opisuje jednačina (104) ? To, da se svuda u prostoru, u kome se kreće polje elektrona, kreće i eter, ali u suprotnom smeru. To je jedno. Drugo što moraš uočiti jeste to da brzina kretanja materije etera nije svuda ista, jer zavisi od veličine Δρ. Pošto Δρ opada sa kvadratom rastojanja od centra sfere u kojoj se nalazi eltron, onda i brzina kretanja etera opada na isti način, te mora važiti ova jednačina, koja to matematički opisuje:

ρV= - Δρ0υ Re2R2 (105)

E: Stalno ponavljam, da bi razumeo o čemu pričam, moraš imati u glavi tačno onu sliku koju ja vidim i koju ti opisujem. Zato zamisli celu tu kompoziciju koja se kreće kroz eter, a koja kao celina pretstavlja elektron u kretanju. U centralnoj sferi sa konstantnim poljem -∆ρ0 kreće se eltron zajedno sa tim poljem brzinom υ. Zajedno sa njima istom brzinom kreće se i polje koje okružuje centralnu sferu, sve do beskonačnosti. Međutim, sam eter kroz koji se ta kompozicija kreće brzinom υ unapred, kreće se unazad brzinom V, a jednačina (105) ukazuje da je kretanje etera unazad sve sporije što se više udaljava od centralne sfere.

E: A sada pretstavi sebi neku tačku B koja se nalazi negde ispred elektrona. Dokle god je ispred elektrona, on joj se približava, a kad je mimoiđe, od nje se udaljava. Od ključnog je značaja zapaziti kako se kreće eter u oblasti tačke B. Da vidim da li si razumeo priču, reci mi kakva je brzina kretanja etera celo to vreme u oblasti tačke B, da li je ista ili se menja?

E: Sačekaj da razmislim. Na brzinu bi se mogao dati pogrešan odgovor, jer se nekako sama nameće pretstava da se kreće istom brzinom kao elektron, što po tvojoj priči ne može biti tačno. U tačci B eter se kreće unazad u odnosu na kretanje elektrona. Što se tiče toga da li se veličina brzine menja, kad razmislim, vidim da se mora menjati, pošto se menja rastojanje elektrona do te tačke. Što je elektron bliži, brzina etera u tačci B je veća, a što je dalji, brzina je manja.

A: Odlično. A sada da tu činjenicu izrazimo malo više u duhu matematike. Kad se elektron približava tačci B, eter se u oblasti tačke B kreće ubrzano, bez obzira što se sam elektron kreće ravnomerno. To je činjenica od velike važnosti i treba je dobro uočiti. Sve dok se elektron ravnomernom brzinom približava tačci B eter se u njenoj oblasti kreće sve brže, a maksimalnu brzinu dostiže kada je rastojanje među elektronom i tačkom B najmanje. Ako se tačka B nalazi tačno na pravcu kretanja elektrona, najmanje rastojanje među njima je nula, a ako nije na pravcu, onda je najmanje rastojanje ono kada se elektron i tačka B nađu na liniji koja seče pravac kretanja elektrona pod pravim uglom. Od tog položaja elektron se počne udaljavati od tačke B, i brzina etera u njenoj oblasti počne opadati, i smanjivaće se stalno dok se rastojanje među njima povećava. Da li smo se u tom pogledu sporazumeli i složili?

A: Svakako.

E: A sada dolazi ono glavno i bitno. Po zakonima mehanike, šta se dešava unutar zapremine fluida koji se kreće sa ubrzanjem, da li se sećaš šta smo o tome u više navrata govorili?

A: Ako se ne varam, unutar fluida koji se kreće sa ubrzanjem uvek se mora pojaviti gradijent pritiska.

E: To je to! U eteru u okolini elektrona koji se kreće ravnomerno mora se, ako je moj model tačan, pojaviti gradijent pritiska, zato što se svuda u prostoru gde se kreće polje elektrona eter kreće promenljivom brzinom, što znači da se kreće sa ubrzanjem. Isdpred elektrona brzina etera raste, a iza elektrona se smanjuje. To je ključna činjenica. A sada preostaje tehničko pitanje, koje doduše nije lako rešiti, kako izgleda taj gradijent, kuda je usmeren, kako nastaje i koje posledice proizvodi. Tu se, nažalost, ne može zaobići matematika, a već smo konstatovali da je uz njenu pomoć problem moguće i bolje razumeti, ali i uneti pometnju u jednostavne situacije. Vratićemo se na jednačinu (105), iz nje možemo izvući sve što nam trerba.

ρV=Δρ0υ Re2R2 (105)

E: Konstatovali smo da se brzina etera V povećava kada se rastojanje R između elektrona koji se kreće i tačke koja miruje smanjuje. Promena brzine dobija se iz jednačine (105) njenim diferenciranjem po rastojanju R, a šta je to, jednom prilikom sam ti objasnio. Ako se sećaš, dobro, a ako si zaboravio, onda mi moraš verovati na reč. Sasvim malu promenu u matematici zovu „diferencijal" a naš diferencijal brzine, izračunat iz prethodne jednačine je ovakav:

ρ dV= -∆ρ0υRe2R3dR (106)

E: On matematički naprosto opisuje činjenicu oko koje smo se saglasili, da brzina malo poraste kada se malo umanji R, i malo opadne kada se R malo poveća. Sada pretpostavljam da ti nije teško razumeti da je taj mali put koji prođe elektron za koji se smanji njegovo rastojanje do takče B jednak proizvodu iz brzine elektrona i malog intervala vremena u kome se elektron kreće, a takođe da zavisi i pod kojim uglom se u odnosu na pravac kretanja nalazi tačka B. Elektron će se najbrže približavati ako se ta tačka nalazi na pravcu kretanja, a približavanje je nula ako se u momentu posmatranja tačka nalazi pod pravim uglom na pravac kretanja. Sve to se uzima u obzir kada se napiše ova jednačina:

dR= υdt cosθ

E: Sada ćemo to postaviti u jednačinu (106) pa iz nje dobiti ovaj izraz:

ρdVdt= -Δρ0υ2 Re2R3 cosθ (107)

E: Sada se moramo razabrati šta smo ustvari izračunali jednačinom (107). Ako prizovemo u pomoć Njutnove zakone mehanike, zaključujemo da smo sa njom izrazili silu kojom polje elektrona gura eter unazad onda kada se ono kreće unapred. Ako je zaključak pravilan, šta iz njega sledi? Da pomognem i sebi i tebi da se snađemo, prisetićemo se nekih poznatih i već pomenutih situacija. Kada sam razmatrao formiranje elektrostatičkih polja, pokušao sam ti objasniti da kada stojeći talasi elektrona guraju eter upolje od centralne sfere, gradijent u eteru se suprotstavlja toj sili i sa njom stoji u ravnoteži. Sličan je slučaj i sa elektrostatičkim poljem pozitrona: Putujući talasi guraju eter ka protonu, a njihovoj sili se opet suprotstavlja gradijent pritiska u eteru. Još bliža će ti biti analogija sa Zemljinom atmosferom u gravitacionom polju: Gravitacija gura vazduh ka površini Zemlje, a sili gravitacije opet se suprotstavlja gradijent pritiska u vazduhu. U svim ovim slučajevima gradijent je usmeren isto kao i sila, što znači da pritisak u fluidu raste u smeru sile. Svakako znaš da pritisak vazduha raste sa dubinom atmosfere, kao što i pritisak vode takođe raste sa dubinom. Da li ti je sve ovo jasno?

A: Pa, mogu reći da mi je jasno onoliko koliko to može biti čoveku koji o tome nije mnogo učio niti je o tome razmišljao. Pokušavam te pratiti koliko mogu.

E: Ako ćemo pravo, više od toga se ne može ni očekivati. Ponašanje fluida je veoma teško za razumevanje, i sam često imam velikih problema da shvatim zašto se nekada dešava nešto ponekad sasvim suprotno prividnoj logici.

A: Reći ću šta me, naprimer, buni u tim analogijama koje si upotrebio. U sva tri slučaja, i kod elektrostatičkih polja, i kod atmosfere, ne kreće se ni fluid ni gradijent. Voda i vazduh stoje, pa stoji i gradijent u njima.

E: Priznajem da je to finesa koja izgleda da bitno razlikuje opisane slučajeve. Ali razmisli, imajući u vidu sve što sam rekao o eteru, da li voda i vazduh sigurno stoje? Da li eter u elektrostatičkom polju stoji, ako uzmemo u obzir da se polje formira oscilovanjem talasa etera? Ne, on tamo osciluje, na način da se brzina u toku jedne oscilacije smanjuje ili povećava, u zavisnosti da li se kretanje vrši ka protonu ili elektrtonu, ili od njih. A zašto ne bismo odmah pretpostavili da je sličan mehanizam i u prirodi gravitacione sile. Ako molekul vode stoji, to ne znači da eter, čije polje izgrađuje masu molekula vode, ne osciluje i unutar molekula i van njega? Znam da nije lako, ali se mora definitivno osloboditi naučenih pretstava i naučenog načina razmišljanja, da bi se shvatila moja Teorija. Eter, eter, i po sto puta eter. Kad razmišljaš o masi, moraš stalno imati pred očima da je to zgusnuće ili razređenje etera, i da je mirovanje mase privid, kao što je i kretanje mase privid. Iza toga uvek se vrši skriveno, ali pravo kretanje, nedostupno neposrednom zapažanju, kretanje etera.

A: Buni me i jednačina (107), iako vidim kako si je izveo.Kako to da sila na eter deluje u smeru koji je suprotan kretanju elektrona? Zar ne izgleda normalnije da sila deluje u istom smeru u kome se kreće elektron?

E: Da, sve su to detalji koji, kao što sam rekao, često deluju pardoksalno i zbunjujuće. Nekada je potreban teški intelektualni napor da se čovek snađe u naizgled jednostavnim situacijama. A u toj koju pomiješ treba imati u vidu da se elektron kreće ravnomerno, bez ubrzanja. To znači da je kinetička energija sistema konstantna, ili, drugim rečima, da je kretanje inerciono. To znači da na sistem kao celinu ne deluje nikakva sila. Ako na eter deluje sila suprotnog smera od smera kretanja elektrona, pošto se elektron ne ubrzava, znači da u sistemu mora postojati ista tolika sila koja se suprotstavlja sili (107). A koja? Da bi se to shvatilo, treba pogledati šta se zbiva iza elektrona. Iza elektrona eter se usporava, što znači da ta sila deluje u suprotnom smeru. Krajnji rezultat je takav da se eter iza elektrona zaustavlja isto onoliko koliko se isdpred elektrona pokrene. Taj proces teče neprekidno, elektron se kreće napred, ispred sebe pokreće i eter, ali ga iza sebe istovremeno zaustavlja. A zašto se eter ubrzava u smeru suprotnom od smera kretanja elektrona? Pre svega, to je tako samo sa prednje strane elektrona. Sa zadnje strane se ubrzava u suprotnom smeru, zato što se usporava. Opet skrećem pažnju da to znači da su te dve sile koje deluju na eter suprotno usmerene i međusobno jednake.

A: Nažalost, i dalje mi tu nije sve jasno, a još je bliže istini ako kažem da mi skoro ništa nije jasno. Ako je rezultirajuća sila jednaka nuli, kako to da se eter ipak kreće, i to ubrzano, to jest, jedna ga sila najpre ubrza, a onda ga ista tolika ukoči. Jednostavno ne razumem kako se to dešava?

E: Baš je to muka kad me postavljaš pred zadatak da objasnim ono što ni sam dobro ne mogu sebi pretstaviti. Možda si pola odgovora na svoje pitanje dao sam, kada si rekao da se eter „najpre" jednom silom ubrza, a posle drugom zakoči. Mislim da je baš to u pitanju, da te dve sile ne deluju istovremeno, na istom mestu. Ceo sistem treba posmatrati u kretanju, sve pojave i sile takođe razmatrati u kretanju, a izgleda da je baš to teško. Zamisli, recimo, da se neka lopta nalazi na podu praznog vagona. Kada se vagon pokrene, u loptu udari zadnji zid vagona, lopta se otkotrlja napred i udari u prednji zid, opet se odbije natrag i udari u zadnji zid, i tako se sve ponavlja, bez uticaja na brzinu vagona, koji se ravnomerno kreće. U principu se nešto slično dešava i kod kretanja elektrona. Polje razređenog etera potisne eter unazad, ovaj se ukoči na grdijentu. Kinetička energija tog toka unazad, kočenjem pređe u haotičnu toplotnun energiju „iza leđa" elektrona. Eter se, pošto se prethodno stvaranjem gradijenta zagrejao i sabio, sada širi i hladi, gurajući elektron sa njegovim poljem napred. U tom guranju i širenju gradijent na tom mestu isčezava Pomeranjem napred polje elektrona potiskuje novu količinu etera unazad, ova se iza elektrona zagreva i sabija, stvarajući gradijent na novom mestu pomerenom unaped, koji opet potiskuje širenjem i hlađenjem elekltron unapred, i proces tako teče. Ja to tako zamišljam, a ne znam da li sam tim opisom rešio nešto od tvojih dilema.

A: Moglo bi se reći da sam ponešto shvatio. Ipak moram konstatovati da je usvojena pretstava o čestici koja se kreće kroz prazan prostor, jednostavnija i jasnija. Kretanje tvog elektrona je dramatično komplikovano, pa se neću čuditi ako ljudi odbiju da o njemu razmišljaju. A što se tiče gradijenta pritiska koji se u polju elektrona pojavljuje prilikom ubrzavanja elektrona, i dalje mi nije sasvim jasno zašto se pojavljuje. Naveo si primer, da ponovim, vode u gravitacionom polju, u kojoj pritisak raste sa dubinom. To znam, i to mi je jasno. Ali sam ti već rekao da voda stoji, molekuli vode stoje, i baš zato što stoje, pojavljuje se gradijent pritiska u vodi. Šta hoću da kažem? Kada bi voda slobodno padala, dakle kada bi se ubrzavala pod dejstvom gravitacione sile, unutar vode ne bi postojao gradijent pritiska. Da bi se gradijent u vodi pojavio nije dovoljno da na nju deluje gravitaciona sila, nego je baš to potrebno da se voda pod dejstvom gravitacione sile ne ubrzava. A eter se, naprotiv, ubrzava pod dejstvom sile iz jednačine (107). Zašto se u vodi koja se ubrzava ne pojavljuje gradijent pritiska, a u eteru koji se takođe ubrzava, on se pojavljuje?

E: Kroz pitanja te vrste sam se ja već probijao sa velikom mukom. Na ovo ti mogu odgovoriti, a da li ćeš me sasvim razumeti, videćemo. Opet ti kažem, stalno se mora imati na umu eter i kretanje kroz njega. Kažeš, u vodi koja se ubrzava gradijent pritiska se ne pojavljuje. A sada mi reci, ako bi ubrzavanje vode pod delovanjem gravitacione sile bilo manje nego kod slobodnog padanja, da li bi se tada unutar nje pojavio gradijent pritiska? Recimo, da kanta sa vodom lagano klizi i ubrzava se na strmoj ravni sa malim uglom nagiba, tako malim da je ubrzanje, iako proporcionalono sili gravitacije, hiljadama puta manje nego kada voda slobodno pada, da li bi pritisak na dnu kante bio veći nego na površini?

A: Bio bi veći, ali bi se valjda manje uvećao nego kada bi voda mirovala.

E: Tako je, ali ako bi ubrzanje bilo hiljadama i milionima puta manje nego kod slobodnog padanja, nikakve merljive razlike u veličini gradijenta ne bi bilo.

A: Hoćeš da kažeš kako se eter pod dejstvom sile (107) ne ubrzava slobodno?

E: Moglo bi se i tako reći, ali je važnije objasniti i shvatiti šta se stvarno dešava. Eter se ne ubrzava slobodno, jer je njegovo ubrzanje milionima puta manje od ubrzanja polja, čijim delovanjem se ubrzava, zato što je ∆ρ milionima puta manje od ρ. To možeš, da se pozovem na matematiku, jasno videti iz jednačine (104). Iz nje dirtektno dobiješ ovo:

ρdVdt=∆ρdυdt (108)

E: Znači, ako je ρ milionima puta veće od ∆ρ, a kasnije ćemo videti da jeste i koliko, onda je njegovo ubrzanje milionima puta manje. Kada voda slobodno pada, tačno je da među molekulima vode nema gradijenta pritiska. Ali slobodno padanje i ubrzavanje molekula vode nije slobodno padanje i ubrzavanje etera. Molekuli vode su opet polja u eteru, koja se kreću jednom brzinom, a povlačeni eter drugom. Eter se realno kreće milionima puta manjom brzinom od vidljive brzine kojom se kreću molekuli vode kada padaju u gravitacionom polju. Kada bi bilo moguće meriti gradijent pritiska u eteru, sigurno bi se utvrdilo da u svakom molekulu vode postoji. U donjem delu atomskog jedra svakog atoma vode eter je prilikom njihovog slobodnog padanja u gravitacionom polju gušći nego u gornjem. Ja mislim da za nauku nije glavno pitanje koja je pretstava o kretanju elektrona prostija, već koja je tačna. A da ta koju si naveo kao lepšu od moje nije tačna, to uviđa i postojeća teorija, samo što nema bolje objašnjenje, već, istinu govoreći, luta u nagađanjima koja su veoma daleko od istine. Dakle, treba tačno shvatiti šta se dešava prilikom krertanja elektrona kroz eter. Oko eltrona koji miruje u odnosu na okolni eter postoji polje razređenog etera. Zbog toga je pritisak haotičnog toplotnog kretanja u toj oblasti snižen. Međutim, ukupni pritisak nije snižen, zato što je u istoj meri povećan pritisak od strane stojećih talasa elektrona. Dakle, ukupni pritisak je isti kao i u prostoru gde nema elektrona sa njegovim poljem. A sada zamisli šta se dešava kada se eltron pomeri sa tog mesta. Recimo, stajao je u tačci A, pa se pomerio u tačku B. U jednom kratkom trenutku u tačci A, iz koje je eltron otišao, ostalo je polje razređenog etera, a više nema njegovih stojećih talasa, koje je tamo održavalo oscilovanje eltrona. Znači, u tom kratkom trenutku u tačci A je pritisak etera snižen. U istom trenutku eltron je stigao u tačku B, gde još ne postoji polje razređenog etera, ali je u nju stigao eltron, koji osciluje, uspostavljajući polje svojih stojećih talasa. Dakle, sada je u tačci B pritisak etera povišen. Znači, prilikom premeštanja eltrona iz tačke A u tačku B, između njih se uspostavlja razlika u pritisku etera, i ta razlika u pritisku gura eter iz tačke B u tačku A, što znači, unazad od smera kretanja eltrona. Eter se ubrzava unazad. Ali, to, iako je osnovna karakteristika kretanja elektrona, ipak ne opisuje sve što se dešava. Ako se eltron kreće ravnomerno, eter se ne može stalno ubrzavati samo unazad, iz prostog razloga što se eter prtestaje kretati iz tačke B u tačku A u istom trenutku kada eltron stigne u tačku B i kreće dalje u tačku C. Sada već eter se kreće iz tačke C u tačku B. A ako se kretanje iz tačke B u tačku A obustavilo, to je morala izvršiti sila suprotna po smeru sili koja je prethodno gurala eter iz tačke B u tačku A. Sada je pred nama novo pitanje: Koja sila zaustavlja eter u njegovom kretanju unazad? U mojoj Teoriji ne postoje nikakve sile, osim sile koja potiče od razlike u pritisku etera. Dakle, kada eter, krtećući se unazad, popuni u tačci A polje u kome je eter bio razređen, istovremeno se u tačci B stvori novo polje gde je eter razređen. Na taj način se polje razređenog etera pomaklo iz tačke A u tačku B. Ali, to nije sve. Čestice etera, stigavši iz tačke B u tačku A, osim što su izravnale gustinu, donele su u tu oblast svoju kinetičku energiju. Zbog toga sada imamo situaciju u kojoj je gustina etera normalna, a energija, zbog donešene kinetičke energije, povišena. Pritisak etera se opet podigao iznad normalnog. Tako se sada iza „leđa" eltrona pojavila sila suprotnog znaka, koja ga gura napred, i koči eter koji se još kreće unazad. Gotovo identična analiza pokazaće ti zašto se, prilikom kretanja protona, pojavljuje razlika u pritisku koja eter gura napred, u smeru kretanja protona.

E: Zaista je đavolski teško početi posmatrati svet na taj tvoj način. Sve što smo kroz celu istoriju navikli posmatrati kao očigledno, ispada običan privid. Platonov čovek koji je izišao iz pećine na svetlost bio je manje zbunjen nego što će ljude zbuniti tvoja Teorija, ako je nekad shvate.

E: Shvatiće je pouzdano, pre ili kasnije. Jednoga dana sve to će biti isto tako svakome jasno kao što je danas jasno da se Zemlja vrti oko Sunca, iako je očigledno da se Sunce vrti oko Zemlje. Ja ne pripadam naivnim optimistima koji veruju da će čovek zahvaljujući nauci zagospodariti prirodom, ali verujem da će sve više otkrivati istinu o prirodi. Ta istina uveriće ga baš u suprotno, da priroda raspolaže tako strahovitom snagom, silom, energijom, svejedno koji se termin upotrebi, da vladanje nad tim džinom je glupava i smešno naivna pomisao. Pred njim se može samo smerno pokloniti, i moliti se da ne dođe do nekih nervoznih pokreta te nezamislivo velike snage koji bi naše fizičko biće mogli zbrisati u trenu.

A: Da čovek zažali za vremenima kada mu je izgledalo da je ovaj svet mirno i sigurno mesto, koje je Bog stvorio zbog čoveka i za čoveka. I kada je verovao da se zlo može otkloniti nekim molitvama ili magijskim obredima. A ta tvoja Teorija nudi osećanje krajnje bespomoćnosti i ništavila. Možda je bolje da je spališ, ili zakopaš duboko pod zemlju, gde se nikada neće pronaći. Čuo si da već ima takvih tajnih tekstova, sakrivenih pod raznim šiframa ili u arhivi Vatikana, koji kriju tajanstvena znanja opasna po dušu običnih ljudi.

E: Ne znam koliko se šališ, ali sam ti već rekao da možda postoji alternativna teorija koja našem postojanju može dati smisao i osećaj sigurnosti i spokojstva.

A: Znam, to je oblast duhovnosti, religije, ili već kako bi se to nazvalo. Ali koliko dugo čovek traži sigurnost i nadu na tom polju, a da njie otkrio ništa pouzdano. Svaka nada je zatrovana sumnjom, svako oduševljenje se lako okrene u očajanje. Možemo, doduše, pročitati u raznim knjigama i u raznim varijantama, o svecima, prorocima ili prosvetljenim, koji su spokojstvo i istinu te vrste otkrili i utvrdili. A da li si lično sreo ili upoznao takvog? Ja, naprimer, celog života nisam sreo ni čoveka koji iskreno i bez sumnje veruje u hrišćanskog Boga. Doduše, sreo sam takve koji su rekli da veruju, ali ja nisam verovao njima. Nisam verovao da veruju zato što bi prava i iskrena vera u Boga morala osloboditi čoveka od svih ovozemaljskih briga i nevolja. Šta bi značio bilo koji ovozemaljski problem, bolest, siromaštvo, poslovni neuspesi, prema saznanju da nam puko nečinjenje zla osigurava večno blaženstvo. A šta sam video? Video sam da ti takozvani vernici gutaju gomile štetnih lekova za pritisak, za alergiju, za depresiju, za apetit, protiv apetita, da ih sitne životne nevolje čine nesretnima više nego mene, koga razjedaju večite sumnje. Imao sam među poznanicima i popove, pa ni oni nisu bili ništa u tom pravcu sretniji od običnih ljudi, niti su mi ličili na takvog vernika kako ga ja zamišljam.

E: Sve što si rekao pasuje i meni. Ali, sećaš se šta sam na tu temu rekao negde u početku ovog razgovora? Da se možda postojanje Duha može dokazati indirektno, kada se do kraja objasni materija, jer će se možda tada uvideti da svest nikako ne može biti puka posledica neke kombinacije mrtvih čestica. Ima i drugih shvatanja kada je u pitanju odnos egzaktne nauke prema pitanjima te vrste. Ako se ne varam, poodavno sam pročitao u Bergsonovim Filozofsdkim esejima, da on smatra kako se postepeno, naučnim metodama, može dokazati besmrtnost duše. Ali da se ja vratim mom metodu rešavanja tog pitanja, objašnjavanju materije. Pokušao sam podrobno objasniti kako se menja brzina etera u prostoru oko elektrona koji se ravnomerno kreće, i pri tome sam uglavnom tvoju pažnju obraćao na to šta se događa u prostoru ispred elektrona. Bez dodatne priče, ako si to razumeo, razumećeš da se u prostoru iza elektrona brzina etera u svakoj tačci smanjuje sa povećavanjem udaljenosti elektrona od nje. Kakve to ima fzičke posledice, pokazuje jednačina (106), pa zato obrati pažnju na nju:

ρ∆V= -Δρ0υRe2R3dR (106)

E: Iz te jednačine se vidi ono što smo konstatovali i verbalnim opisom kretanja elektrona, da se sa povećanjem rastojanja R ispred elektrona smanjuje brzina etera. Kada se rastojanje malo poveća, brzina se malo smanji. A sad obrati pažnju na situaciju iza elektrona. Njegovim kretanjem brzina se smanjuje u svim tačkama iza njega, ali je, što se tiče matematike, veza između rastojanja i brzine ista. To znači da su i sve fizičke posledice koje iz toga proizilaze iste. Za nas je konkretno intertesantan gradijent pritiska u eteru, koji se u prostoru iza elektrona pojavljuje zbog usporavanja etera. Njegovo prisustvo matematički opisuje jednačina (107):

ρdVdt= -∆ρ0υ2 Re2R3 cosθ (107)

E: Leva strana jednačine pretstavlja silu koja deluje u smeru nasuprot kretanju elektrona, što znači da je to vektor u smeru sile, pa vektor mora biti i desna strana jednačine. Ona je, doduše, napisana u formi da se to ne vidi direktno, ali to ipak treba imati na umu. Po zakonu mehanike, sili iz jednačine (107) mora odgovarati gradijent pritiska u fluidu, a na primeru vazduha i vode u gravitacionom polju zaključili smo da je gradijent usmeren isto kao i sila. Pošto su sile koje deluju na eter usmerene suprotno, zato što jedna eter ubrzava, a druga koči, to znači da je gradijent suprotno usmeren ispred i iza elektrona. Ispred elektrona pritisak etera raste sa približavanjem ka elektronu, a iza elektrona pritisak raste u suprotnom smeru, dakle opet sa približavanjem ka elektronu. Situacija izgleda kao da smo po sredini elektrona postavili ogledalo čija je površina perpendikularna na pravac kretanja elektrona. Gradijent iza elektrona izgleda kao slika u ogledalu gradijenta ispred elektrona. Jednačina (107) omogućava da se taj gradijent pritiska u eteru izrazi matematički:

dPdR= -∆ρ0υ2 Re2R3 cosθ (108)

E: Kao što ta jednačina pokazuje, gradijent pritiska je najveći na liniji koja se poklapa sa pravcem kretanja elektrona, a jednak je nuli na liniji perpendikularnoj na taj pravac. Čini mi se da sam tako rekao sve što je trebalo o ravnomernom kretanju elektrona kroz prostor.

E: Sada ćemo obratiti pažnju šta se u eteru dešava kada se elektron kreće ubrzano. Valjda o elektronu sada znaš dovoljno da se ne moram upuštati u podroban opis njegove prirode. Kada se ubrzano kreće eltron, pošto ga njegovo kompletno polje prati istom brzinom, znači da se ubrzano kreće i polje. A kako se kreće eter u oblasti polja, to opet jasno pokazuje jednačina (104). Eter se u oblasti polja takođe kreće ubrzano, ali je to sada, da tako kažem, druga vrsta ubrzanja od ubrzanja kada se eltron sa svojim poljem kretao ravnomerno. U ovom drugom slučaju, kao što sam objasnio, eter se ispred eltrona ubrzavao, a iza njega se u istoj meri usporavao. Zbog toga je srednje ubrzanje cele materije etera koju eltron gura svojim kretanjem jednako nuli, pa je i promena kinetičke energije u takvom kretanju takođe jednaka nuli. A kada se eltron zajedno sa poljem kreće ubrzano, eter se jednako ubrzava i iza i ispred elektrona, te se i kinetička energija u toj vrsti kretanja uvećava. O tome sam dosta govorio u delu izlaganja kada sam napisao jednačine (12), (13) i (14). Pošto je Teorija koju izlažem potpuno nova, oznake novih pojmova prtestavljaće mi stalan problem. U konkretnom slučaju, ubrzanje eltrona i polja označiću uobičajenim malim a, a ubrzanje etera velikim A, da nekako istaknem razliku među njima. Prema jednačini (104), njihova veza je očigledno ovakva:

ρA=- ∆ρa (109)

E: Pošto se polje i eltron kreću zajedno istom brzinom, ubrzanje polja ne zavisi od rastojanja od eltrona, odnosno od centralne sfere elektrona, ubrzanje polja je svuda jednako. Jednačina (109) ukazuje i na činjenicu da je smer ubrzanja etera suprotan smeru ubrzanja polja. Eltron sa poljem se ubrzava napred, a eter, potiskivan poljem, ubrzava se unazad. Ja se nadam da ti je iz dosadašnjeg izlaganja jasno zašto se tako dešava, ali zbog važnosti te pojave, da se ipak potsetimo: U oblasti elektrona eter je razređen. Dok elektron u odnosu na eter stoji, stoji i polje razređenja. Kada se elektron pomakne napred, oscilacije njegovih stojećih talasa razređuju eter na novom mestu, izbacuju iz te oblasti eter, koji se kreće unazad, ka mestu iz koga se elektron pomakao.

E: Sada ćemo jednačinu (109) napisati u ovom obliku, uzimajući u obzir da ∆ρ zavisi od rastojanja od centralne sfere:

ρA=- ∆ρ0a Re2R2 (110)

E: Primenjujući isto rasuđivanje kojim smo se služili u analizi ravnomernog kretanja elektrona, moramo zaključiti da i ovo ubrzanje etera prati gradijent pritiska usmeren isto kao što je usmereno i ubrzanje, a to znači suprotno smeru ubrzavanja elektrona. Dolazimo do zaključka da ovaj gradijent u tom smislu nije isti kao onaj koji se pojavljuje kod ravnomernog kretanja elektrona. To znači, ako uslovno uzmemo da se elektron ubrzano kreće napred, gradijent je ispred njega usmeren ka elektronu, a iza njega od elektrona. Ispred elektrona su, dakle, oba gradijenta, kod ubrzanog i ravnomernog kretanja, isti. Međutim, iza elektrona su usmereni različito, zato što sila koja deluje na eter kod ravnomernog kretanja menja smer, a kod ubrzanog ne menja. Osim toga, jednačina (110) ukazuje da gradijent kod ubrzanog kretanja elektrona ne zavisi od ugla koji zaklapa pravac kretanja elektrona sa pravcem koji spaja posmatranu tačku sa elektronom. Iz opisa realne situacije je jasno zašto je tako, zato što ubrzanje etera zavisi samo od ubrzanja polja i jačine polja. Ubrzanje polja je svuda jednako, a jačina polja opada sa kvadratom rastojanja od centralne sfere.

E: Ovim sam završio važnu etapu u mom izlaganju, a pošto opis kretanja elektrona nije bio cilj sam sebi, nego je važan za razumevanje onoga što sledi, voleo bih znati da li sam to izložio dovoljno jasno? Je li ti slika elektronovog kretanja kroz eter jasna?

A: Šta drugo mogu reći osim onog što sam već rekao, da mi je jasno toliko koliko je moguće kada se nešto tako novo i potpuno neverovatno sluša prvi put. Ti si o tome razmišljao godinama, pa bih i ja morao razmišljati bar danima i mesecima da se snađem u svemu tome.

E: Znam da je tako. I nisam razmišljao godinama, već decenijama, pa mi još uvek nije, i nikada neće sve biti jasno. Kako bilo da bilo, ja ću terati dalje, sve dok budeš imao strpljenja da me slušaš. Prelazim na analizu pojava koje se, sledeći Teoriju, zakone mehanike i logiku, moraju očekivati u situaciji kada se elektron kreće u blizuni drugih naelektrisanih tela. Ne zaboravi da je osnovni cilj ovog dela izlaganja objasniti emitovanje linijskih spektara, koje elektron zrači krećući se unutar atoma, a to znači u oblasti u kojoj se elektron i atomsko jedro nalaze u nekoj međusobnoj vezi, i kreću pod međusobnim uticajem.

E: Kako da počnem ovaj deo izlaganja? Ako krenem da pričam sve što postojeća teorija zna o tome, ispašću nepodnošljivo opširan i dosadan. A ako kažem malo, bojim se da neće biti moguće razumeti suštinu izlaganja. Treba naći neku optimalnu sredinu, a na osnovu čega? Eto, znaš li, naprimer, šta je to Kulonov zalon?

A: Slučajno znam. Kulonov zakon glasi da među naelektrisanjima deluje sila proporcionalna proizvodu između naelektrisanja, a obrnuto proporcionalna kvadratu rastojanja među njima.

E: Dobro, krenućemo od tog početka, pa ćemo ga i staviti u formulu:

F= Q1Q2R2

E: Iz ovog zakona su posle, razvijanjem terorije, stvoreni pojmovi elektrostatičkog polja i elektrostatičkog potencijala. Tu mogu izreći istu kritiku koju sam na račun teoretske fizike često ponavljao, da se na osnovu nekih utvrđenih veza među pojavama stvaraju pojmovi čija fizička suština nije jasna, a poznata je samo kvantitativna veza među njima, što omogućava da se to izrazi matematičkom formulom. Na kraju se sve znanje svede na te matematičke formule, a koju realnost one opisuju, to se jednostavno ne zna. Što je još karakterističnije, pa i gore za nauku, je to da se ti matematički simboli toliko učvrste u svesti fizičara da ih oni na kraju potpuno poistovete sa realnošću, tako da izgube potrebu da samu realnost dalje objašnjavaju. Ako misliš da preterujem, upitaj bilo kog fizičara da li zna šta je to elektrostatičko polje ili elektrostatički potencijal, teško da ćeš naći i jednog koji neće pomisliti da postavljaš glupo pitanje, jer to zna svaki osnovac. U suštini, iz Kulonovog zakona kao osnove, čija se suština takođe ne zna, samo je utvrđeno da u tačci na nekom rastojanju R od naelektrisanja Q1, na drugo naelektriosanje Q2 deluje neka sila koja potiče od naelektrisanja Q1.Pošto ta sila deluje svuda u prostoru oko naelektrisanja Q1, zakčjučilo se, uostalom pravilno, da se u tom prostoru od strane naelektrisanja stvara nekakvo „polje", i da je ono uzrok sile. To je samo polovično tačno. Naime, iz mog izlaganja si mogao tačno videti prirodu polja i prirodu sile, koja ne deluje u toj tačci „polja" u kojoj se nalazi drugo naelektrisanje, već ta sila deluje svuda u prostoru gde se polja tih dvaju naelektrisanja poklapaju, odnosno, prožimaju. Da li se postigao neki bitan napredak u upoznavanju prirode ako se umesto Kulonovog zakona sila napiše ovako:

F= Q1E2 ili F= Q2E1

E: Ako se u objašnjenju prirode naelektrisanja i polja ostalo na tome, ja u tom ne vidim nikakvog napretka. Što bi narod rekao, nije šija nego vrat. Formalnom izmenom pisanja jednačine za silu nije se postiglo gotovo ništa.

E: Isto se može reći i za definiciju potencijala. Empirijska je činjenica da će, slično kao u gravitacionom polju, naelektrisanje koje se iz beskonačnosti približava drugom nepokretnom naelektrisnju, pod uticajem elektrostatičke sile prikupiti ili izgubiti kinetičku energiju jednaku:

Wkin= Q1Q2R

E: Konkretnije, pretpostavimo da se dva elektrona nalaze na beskonačno velikom rastojanju. Ako bi hteli da se jedan od elektrona drugome približi na međusobno rastojanje R, pri čemu bi drugi stajao na mestu, tom elektronu koji se kreće u smeru nepokretnog, morali bi saopštiti kinetičku energiju jednaku:

Wkin= e1e2R

E: Stigavši na rastojanje R od nepokretnog elektrona, elektron koji se kretao takođe bi se zaustavio, pošto bi ga sila odgurivanja celo vreme kočila, tako da bi mu brzina na tom rastojanju pala na nulu. Pošto bi se zaustavio, krenuo bi natrag, i na beskonačnosti bi opet imao istu količinu kinetičke energije sa kojom je na početku startovao.

E: Ako bi u isti položaj postavili elektron i proton, ali tako da oba miruju na beskonačnom rastojanju, možemo pretpostaviti da se elektron pod uticajem sile koja ga gura ka protonu, počne kretati ka ovome i postepeno ubrzavati. Ako proton celo vreme miruje, elektron će se kretati sve brže, a njegova kinetička energija će na svakom rastojanju od protona zavisiti od rastojanja, i biti jednaka po veličini kinetičkoj energiji sa kojom je elektron morao startovati kada se ktetao ka elektronu. Ako bi elektron mirovao na tom rastojanju od protona, da bi mogao stići do beskonačnosti, mora mu se na startu saopštiti opet ista ta količina energije koju bi prikupio pod dejstvom elektrostatičke sile na putu od beskonačnosti do tog rastojanja. To su činjenice koje verovatno znaš i sam, ali su mi ipak potrebne kao uvod, da bi priča imala nekakvu logičnu konstrukciju. Na osnovu njih i u kombinaciji sa zakonom o održanju energije skovani su pojmovi potencijalne energije i potencijala. Ilustrovaću ih na pomenutom primeru elektrona i protona. Ako se nalaze na beskonačnom rastojanju, i oba miruju, kinetička energija im je očigledno obojici jednaka nuli. E sada, ako uvedemo pojam potencijalne energije, koja po pretpostavci treba da zavisi od rastojanja, i ona ispada da mora biti jednaka nuli, pošto se beskonačni radius nalazi u imeniocu formule za energiju. Znači, i potencijalna i kinetička energija su jednake nuli, a zbir dveju nula takođe je jednak nuli. Tako problem postavlja klasična teorija, i on je, sa gledišta matematičkog formalizma ispravno postavljen, što ćeš najlakše uočiti ako se to stavi u formulu:

Wkin+ Wpot=0

E: Ako toj jednačini pripišemo da označava zakon o održanju energije, onda ispada da taj zbir uvek mora biti jednak nuli ako je u bilo kom položaju protona i elekltrona bio jednak nuli. Ako smo utvrdili da je bio jednak nuli na njihovoj beskonačnoj udaljenosti, onda je jednak nuli na svakoj udaljenosti, u protivnom će zakon o održanju energije biti narušen, što je nedopustivo. Iz takve logike, matematički korektne, proizilazi da porast jedne veličine u prethodnoj jednačini povlači smanjivanje druge. Znači, kada elektron iz položaja mirovanja sa beskonačnosti bude doguran na rastojanje R od protona, on će, opet po matematičkom formalizmu, izgubiti onoliko potencijalne energije koliko je dobio kinetičke. A pošto mu je i jedna i druga na startu bila jednaka nuli, matematika nas uči da mu je sada potencijalna energija manja od nule. Međuitim, ja sam ti negde ranije pripomenuo da se sa tom logikom ne slažem, da ni jedna realna fizička veličina ne može biti manja od nule. Ako je potencijalna energija realna energija, ona ne može biti manja od nule, a još manje je moguće smanjivanjem nule dobiti kinetičku energiju. Međutim, tako to ispada kada matematika uči nas, umesto da se njome služimo u razumnim granicama i u skladu sa zdravim razumom. Ja sam ti već tada pokazao u kom grmu leži zec. Tako definisana potencijalna energija ne postoji. Postoji energija sadržana u elektrostatičkom polju elekltrona i protona, koja je najveća na njihovoj beskonačnoj udaljenosti, jer u takvom položaju ne poništavaju jedno drugo. Sa njihovim približavanjem se polja sve više prožimaju, međusobno se poništavaju, a energija poništenih polja pretvara se u kinetičku energiju elektrona. To je pravilno tumačenje celog događaja. Ako se baš želi, može se energija elektrostatičkog polja zvati potencijalnom energijom, ali u tom slučaju se formula za nju mora prilagoditi činjenici. Tako opredeljena potencijalna energija ima tačno određenu veličinu, a jednaka je nuli samo onda kada je elektrostatičko polje jednako nuli. Manja od nule ne može biti, i uprkos tome što polje elektrona ima negativnu vrednost, jer energiju utrošenu na izgradnju polja određuje kvadrat polja.

E: Zašto se zadržavam na izlaganju ovih pojmova? Ne bez razloga. Želim ukazati da postojeća teorija, koliko god cedila Kulonov zako, i izvlačila iz njega pojmove kinetičke i potencijalne energije sistema, polja i potencijala, ipak ostaje nedosledna i sama sebi. Pokazaću to na klasičnom opredeljenju električnog potencijala, kao nekom merilu energije međudejstva dvaju naelektrisanja. U tom cilju postavićemo opet na rastojanje R dva naelektrisanja, pa će njihova potencijalna energija, po klasičnoj teoriji, biti jednaka:

Wpot= Q1Q2R (111)

E: Elektrostatički potencijal je opredeljen iz te formule uz pretpostavku da potencijalnu energiju naelektrisanja određuje potencijal tačke u kojoj se naelektrisanje nalazi. Već to, uz malo kritičnosti, ne može da se brani. Postavlja se pitanje, koja je baš to tačka, u centru naelektrisanja, ili tu negde blizu. Moderni teorertičari će reći da to nije dozvoljeno pitati, jer zakoni Kvantne mehanike pokazuju da je položaj bilo kog tela nemoguće tačno locirati. Istina je takva da se ti zakoni izmišljaju tako da opravdaju neznanje i nesposobnost da se na pitanja te vrste dadu pravi odgovori. Ali, to na stranu, potencijal bi po opredelčjenju bio dat ovom formulom:

Wpot=Qφ

E: Ako to primenimo na prethodnu formulu, možemo napisati dve ekvivalentne formule za potencijalne energije tih naelektrisanja:

Wpot 1= Q1φ2 i Wpot 2= Q2φ1

E: Ovo nas postavlja u nedoumicu, na čiju potencijalnu energiju od ove dve se odnosi formula (111), na energiju prvog ili drugog naelektrianja? Može se učiniti da cepidlačim, pa reći da je to svejedno, jer ako držimo fiksirano jedno naelektrisanje, kretaće se drugo pa je to njegova energija, a ako držimo drugo kretaće se prvo, pa je to onda njegova energija. Ipak, mislim da to dosta miriše na proizvoljnost, koja se nekad uočava manje, a nekad više. Ispada da to prisvajanje potencijalne energije liči na neku otimačinu, pa ko brže trči, više će prigrabiti.

E: Proizvoljnost još više pada u oči ako posmotrimo šta se dogodilo kada se jedno od naelekltrisanja pokrenulo i postavilo u novu poziciju, a da se drugo naelekltrisanje nije micalo. U početku je potencijalna energija prvog naelektrisanja bila ovakva:

Wpot 1= Q1φ2

E: Kada se to naelektrisanje postavilo u novi položaj, njegova nova potencijalna enegija sada zavisi od novog izmenjenog potencijala, i označićemo je ovako:

Wpot 1,2 = Q1φ2,2

E: Sada je važno obratiti pažnju na drugo naelektrisanje. Ono je celo vreme mirovalo. U početnom položaju njegova potencijalna energija je bila:

Wpot,2= Q2φ1

E: A šta se dogodilo sa njegovom potencijalnom energijom, kada se prvo naelektrisanje pomaklo? Očigledno, iako se drugo naelektrisanje nije micalo, potencijal se na njegovom mestu promenio zbog pokretanja prvog potencijala, jer potencijal obadvaju zavisi od njihovog međusobnog rastojanja, i sada mu je energija nova:

Wpot.2,2= Q2φ1,2

E: Eto šta sam hteo dokazati, a što proizilazi i iz klasične teorije: Da je kretanje naelektrisanja u odnosu na polje ekvivalentno kretanju polja u odnosu na naelektrisanje. Fizičke posledice su iste. To uveliko podseća na Princip relativnosti Galileja, koji je utvrdio da je za međudejstvo tela važno njihovo relativno kretanje, odnosno kretanje jednog u odnosu na drugo. Zašto je to tako, iz moje teorije proizilazi direktno i neposredno: Električno polje i jeste telo naelektrisane čestice. Kontakt tela jednog naelektrisanja sa telom drugog naelektrisanja, to je kontakt njihovih polja. Sve je tu jasno kao dan. Međutim, nije jasno kako klasična teorija nije obratila pažnju na tu činjenicu koja se može uočiti, kao što sam pokazao, i iz te teorije. Da se je ta činjenica uočila, i da joj se poklonila pažnja koju zaslužuje, ipak se moglo zaklčjučiti da je polje neka materijalna stvarnost, ako kretanje tog polja preko naelektrisanja koje miruje izaziva tako krupne promene kao što je promena njegove energije. Nije teško odatle doći do intuitivnog zaključka da kada elektrostatička sila gura naelektrisanje u nekom smeru, da ga gura polje, a da istom silom polje biva gurano od strane naelektrisanja u suprotnom smeru. Tako kaže i Njutnov zakon akcije i reakcije, i svaki drugi zaklljučak nema logičkog osnova. Kada se ova činjenica ima u vidu, onda ta misteriozna sila koja deluje kroz prazan prostor na rastojanju, ispada još apsurdnija. Ispada da kada se sila kreće u odnosu na telo na koje deluje, deluje na isti način kao kada se pod njenim dejstvom kreće telo. Ima li to ikakvog smisla, reci sam? A kako sa ovakvim razmišljanjem dovesti u sklad ideju „kvanta" sile i energije, to me mrzi i da pokušavam, jer se čovek zapetlja u takve nelogičnosti i apsurde, koji se mogu razrešiti samo čuvenom formulom, koju je izrekao, ako se ne varam, Toma Akvinski, a koja glasi: Verujem, jer je apsurdno.

A: Priznajem da mi je teško suditi o svemu tome, pa to neću ni činiti. Najviše što mogu, to je da pokušavam razumeti nešto od te priče.

E: I ne očerkujem da sve razumeš. Ali, eto, samo na osnovu zdravog razuma, možeš li zamisliti gravitacionu ili elekltričnu silu koja se kreće i time što se kreće menja energiju tela preko koga se kreće.

A: Zavisi kako gledam na tu silu. Ako gledam na naviknuti način, niti je mogu zamisliti kako miruje ni kako se kreće. A ako je posmatram na način kako je ti pretstavljaš, onda nekako i mogu.

E: Skromnome je dovoljno i toliko. Znači da ti je ipak prodrla do svesti jedna od osnovnih ideja Teorije, koju sam istakao negde u početku: Jedina sila koja postoji u matertijalnom svetu, to je sila kretanja materijalnih čestica, i jedina energija je energija kretanja materijalnih čestica. Primopredaja energije se može izvršiti isključivo putem sile neposrednog kontakta među telima, dakle putem njihovog sudaranja. Prethodnom analizom sam dokazao da su efekti isti, da li se kreće telo u odnosu na polje, ili se kreće polje u odnosu na telo. To je bilo nužno da bih mogao izložiti teoriju mehanizma emitovanja linijskih spektara atoma. To sam mogao lako pokazati na osnovu moje Teorije mase i polja, ali sam hteo pokazati da se to može i na osnovu klasične, ako se razmišlja dosledno. Međutim, to je samo jedna od mnogih nedoslednosti, a na neke sam već do sada ukazivao. Ali šta znači ta sitna nedoslednost za naučnike koji su tako lako poverovali da je vreme relativno, da se prazan prostor može skraćivati, iskrivljavati i vrteti, da jedni zakoni važe u makro a drugi u mikro svetu, i tako dalje. Takva nauka i takvi naučnici su sebi stvorili toliko širok manevartski prostor u koji se može smestiti što god požele, a sitne nedoslednosti su potpuno nevažne. Ja sam se trudio pokazati da su baš sitne nedoslednosti dovele do krupnih posledica, do totalnog udaljavanja iz realnog sveta u neki imaginarni, koji postoji samo u savremenoj teoretskoj fizici. Ovo što sam ti pričao o kretanju elektrona spada u domen takozvane elektrodinamike. Klasična elektrodinamika je, na osnovu Faradejevih otkrića, matematičkim putem došla do, praktično, identičnih rezultata o posledicama kretanja elektrona o kojima sam ti sada pričao. Ali, sitne nedoslednosti su skrenule teoriju na pogrešan kolosek u trenutku kada je bila već pred samim ciljem. U jednačinama Maksvela, koje matematički opisuju Faradejeve zakone elektromagnetske indukcije, sadrži se sve o eteru, sve pojave koje prate kretanje elektrona, ravnomerno i ubrzano. I emitovanje linijskih spektara može se matematički dokazati Maksvelovim jednačinama. Jedan formalno sitan detalj, ali ogroman po posledicama, je onemogućio teoretičare da to utvrde, a taj detalj, po mom uverenju, je pogrešno izvedeno pravilo da se elektrodinamičko delovanje elektrona ispoljava samo bočno u odnosu na pravac njegovog kretanja kroz prostor. Do pogrešnog pravila su, pretpostavljam, dovela dva razloga. Prvi je taj što se nije shvatila činjenica na kojoj stalno insistiram, da se elektron ne kreće kroz prazan prostor. Ako se pođe od tako pogrešne pretpostavke, onda su nužne dalnje greške u teoriji, dalnje svakojake apsurdne konstrukcije. Kako objasniti promene koje elektron svojim kretanjem izaziva u prostoru, ako je prostor prazan? Naravno da su svi intelektualni napori, sve teorije i nemoguće matematičke konstrukcije morale kapitulirati pred tim pitanjem, jer je pitanje samo po sebi apsurdno. Kakve se promene mogu, uvažavajušći zdravi razum, zamisliti i predviđati u praznom prostoru, pokušaj sebi postaviti to pitanje?

A: Ja ga sebi nisam postavljao nikada, znaš da moja interesovanja ne idu u tom smeru. Mogu dati odgovor koji u raznim varijacijama dajem stalno: Čovek koji se time ne bavi bez razmišljanja zauzima stav da postoje tamo negde ljudi koji o tome znaju mnogo više, tako da se nema razloga sumnjati u rezultate njihovih istraživanja i zaključaka. Ako nam se nešto i učini čudno, najčešće ćemo to pripisati svom nedovoljnom znanju. Tu, naravno, veliku ulogu igraju nezainteresovanost pa i nekakva intelektualna lenjost i konformizam. Što se konkretnog pitanja tiče, kad me već primoravaš da, kako kažeš, upotrebim zdravi razum, logički ispada da tamo gde nema ničega ne može biti ni promena. Kako se može menjati praznina, otsutstvo bilo čega što bi se moglo menjati? Shvaćeno na taj način pitanje zaista izgleda apsurdno.

E: Tako ga i ja shvatam. Na apsurdno pitanje svi su odgovori apsurdni, osim konstatacije da je takvo. No, rekoh da postoji još jedan razlog, osim „praznog prostora", što je postavljeno pravilo da elektron ispred i iza sebe ne vrši nikakvo elektrodinamičko delovanje. To je činjenica da su sami eksperimenti kojima su se elektrodinamičke pojave otkrivale uvek, iz tehničkih razloga, postavljani tako da su se mogle utvrditi samo „po bokovima" elektrona. A zašto? Zato što se eksperimentisalo sa strujnim tokovima. Ako imaš tok struje kroz provodnik, kako ćeš utvrditi i meriti šta se dešava ispred ili iza elektrona? To je, naprosto, tehnički nemoguće. Uvek se merilo dejstvo struje na drugu struju, ili dejstvo struje na drugi provodnik, a to automatski podrazumeva da se ispituje delovanje po bokovima toka. Šta se dešava ispred ili iza strujnog toka u provodniku, u eksperimentima te vrste nije bilo moguće utvrditi. Ako uzmemo eksperimente sa elektronskim snopovima, koji se kreću izvan provodnika, iako sam nisam nikada bio u prilici da to radim, i tu mi se ne čini mogućim merenje nekih pojava unutar samog snopa, da li elektroni u snopu ispoljavaju nekakvo dejstvo jedan na drugog, a koje su povezane sa njihovim kretanjem. Možda bi tako nešto i bilo moguće, kada bi se unapred znalo šta se traži, pa bi se i eksperiment i merenje postavili planski. Ja sam o tako nečemu razmišljao, ali neću sa tim da te zamaram. Međutim, po Ajnštajnovom metodu, i ja sam smislio „misaoni eksperiment", koji, po mom uverenju, nepobitno dokazuje da elektron vrši dejstvo u kretanju i ispred i iza sebe. On je toliko jednostavan da se ja opet ne mogu načuditi kako nije pao na pamet nijednom fizičaru od zanata. Stvar jer u tome što to nije nikakav eksperiment, već fakt koji proizilazi iz osnovnih zakona elektrostatike, a evo o čemu se radi: Kada se na nekom rastojanju od elektrona postavi provodnik, recimo, da bude očiglednije, komad žice tako da joj se dužina poklopi sa pravcem koji ide ka elektronu, doći će do pojave koja se opisuje u svim udžbenicima, do takozvane „polarizacije" provodnika. Pod dejstvom sile kojom udaljeni elektron deluje na taj komad žice, elektroni će se u provodniku pomeriti ka kraju udaljenijem od elektrona koji sa nekog rastojanja deluje na njih. Da li ti je poznato o čemu pričam.

A: Sećam se da se to učilo. Ali nije ni važno, jednostavno je i razumem o čemu se radi.

E: Dakle, stepen polarizacije zavisi od jačine sile kojom elektron sa rastojanja deluje na žicu. Polarizacija je veća kada je elektron bliže žici, da li se sa tim slažeš?

A: Slažem se pošto je manje više očigledno.

E: Sada obrati pažnju, jer stiže poenta: Šta će se dešavati u provodniku ako se elektron koji sa nekog rastojanja deluje na njega pomera napred- nazad, razmisli.

A: Naučio si me da pomalo koristim logiku u sličnim situacijama, pa da pokušam. Pomeranjem elektrona napred- nazad njegovo rastojanjen do žice se periodično smanjuje i povećava, što znači da se i sila koja deluje na žicu periodično povećava i smanjuje. Da li sam na pravom putu?

E: Izvanredno, samo nastavi.

A: Pošto veličina polarizacije zavisi od veličine sile, znači da je polarizacija veća kada je elektron bliže, a manja kada je dalje. Logika dalje vodi ka rezultatu da se elektroni u žici kreću napred-nazad, kao i udaljeni elektron. Pretpostavljam da je to trebalo zaključiti.

E: To je trebalo zaključiti. Slažeš li se da za taj zaklčjučak ne treba nikakva velika filozofija ni neko naročito znanje fizike.

A: Pošto nisam ni veliki filozof ni veliki fizičar, znači da ne treba. Samo, treba znati na šta obratiti pažnju, a to je često najteži korak. Konkretno, da me na to nisio naveo, nikada mi na pamet ne bi palo da sebi postavim slično pitanje.

E: Ali je čudnovato da slično pitanje izgleda nikad sebi nije postavio ni jedan fizičar, jer opisana pojava očigledno dokazuje da elektron u kretanju deluje i ispred i iza sebe. Ako malo proširiš i produbiš razmišljanje o zapaženoj pojavi, možeš pretpostaviti i ovo: Žica može biti takve dužine i sastava da sopstvena frekvenca elektrona u njoj odgovara frekivenci kojom elektron na rastojanju osciluje napred-nazad. To će imati za posledicu da će doći do rezonance među oscilovanjem udaljenog elektrona i oscilovanjem elektrona u žici. Energija oscilovanja elekltrona u žici će zbog toga vremenom rasti i može biti značajno velika, a odakle su je dobili?

A: Pa, nije im pala sa neba. Dobili su je od elektrona koji osciluje na rastojanju.

E: Ispravnije je reći da su je dobili njegovim posredstvom, ali to nije bitno. Bitno je da ovo očigledno dokazuje da elektron i energiju predaje u smeru svog oscilovanja, što ne dopušta ni klasična ni savremena teorija elerktrodinamike. Ti ne znaš fiziku, pa ne moraš znati ni način na koji je predaje. Ali svaki fizičar bi morao znati da se ta predaja energije vrši posredstvom elektromagnetskih talasa koje zrači elektron. U opisanom slučaju on ih zrači napred, u smeru svog kretanja, a i klasična i savremena teorija elektrodinamike su postavljene uz princip da je to nemoguće. A ja se i na ovom primeru ne mogu načuditi kako je moguće prevideti tako prost dokaz da je princip pogrešan. Jedna greška povlači drugu, druga treću, i tako redom, a rezultat je potpuno izvitoperena teorija. A šta je naprosto neverovatno? Ti si, ne znajući fiziku, dosta lako shvatio pojavu. Nadam se da je zaista tako, jer je pojava jednostavna za razumevanje, pa ne mislim da se praviš kako razumeš, samo da se otarasiš diskusije. A kada sam ovo izložio u jednoj prilici istom onom fizičaru na Institutu za fiziku koji je odbio da čita moj račun Gravitacione konstante, šta misliš kako je reagovao? I sada kada se toga setim ne mogu a da se ne setim samouverene snage ljudske gluposti. Odgovor je bio da ne mogu govoriti o kretanju elektrona napred-nazad, pošto se u Kvantnoj mehanici ne može govoriti o elektronu kao o objektu koji zauzima određeno mesto u prostoru. Pokušao sam objasniti da to i ne mora biti pojedinačni elektron koji osciluje. Možemo svojom rukom oscilovati nekom negativno naelektrisanom kuglom napred-nazad, efekat će biti isti. Samouvereno je odbio dalnji razgovor na tu temu, savršeno spokojan u svojoj superiornosti.

A: Rekao bih da ti je psihologija pogrešna.

E: Kako to?

A: Pa tako što nije u pitanju ni samouverenost ni superiornost, već obično blefiranje. Kada nema argumenata, onda se često pribegava tom načinu borbe. Posebno je teško pred amaterom stručnjaku priznati da ne zna ono što se očekuje i što je dužan da zna. Uzmi na primer lekara. Kada je taj priznao pacijentu da ne zna ni dijagnozu ni lek? A u stvarnosti, najčešće ne zna ni jedno ni drugo, ali se pravi da zna, i glumi samouverenost. Štaviše, za većinu pacijenata tako je možda i bolje, da veruju kako zna i može onon što niti zna niti može. Istina nije za svakoga, već samo za snažne duhove, a takvih je malo.

E: Verovatno si u pravu. Imao sam i tu epizodu, da mi je jedan docent fizike rekao kako i nemamo ljude sposobne da daju kompetentan sud o mojim idejama.

A: Eto vidiš da nisu svi ni glupi ni prepotentni. Ima ljudi i ovakvih i onakvih, a nikada nije lako natrapati na one koji ti baš trebaju. Ko traži naći će, ko kuca otvoriće mu se.

E: Dokaz da i sam tako mislim je taj što pored svih loših isklustava, i dalje tražim i kucam na razna vrata. Inače, cela ova analiza kretanja elektrona kroz eter bila je neophodan uvod u objašnjenje kako sam izveo formule (86), (92), (1o1) i (102). Pre toga se još moramo prisetiti kako moja Teorija obnjašnjava pojavu elektrtostatičke sile koja deluje između dve naelektrisane čestice. Ako se sećaš, objasnio sam da je poreklo te sile, kao i uzajamne energije, u celom prostoru u kome se prožimaju njihova elektrostatička polja, a ne u tačci u kojoj se naelektrisanje nalazi. Mi tu silu iskustveno osećamo po njenom dejstvu, koje se prenosi na našu ruku ili merni instrument na razne načine, ali naša ruka ili merni instrument registruje rezultantu svih dejstava koja potiču iz tog prostora, rezultantu bezbrojnog mnoštva malih vektora sile iz prostora u kome se prožimaju polja dveju naelektrisanih čestica. Možda će biti jasnije šta mislim ako to opet ilustrujem nekom grubom analogijom. Recimo, ako merimo silu kojom krilo vetrenjače deluje na osovinu koja se njome pokreće, spojićemo merni instrument pomoću nekog tehničkog rešenja na krilo vetrenjače, i izmertiti silu. Međuitim, u ovom slučaju znamo da silu proizvode svi molekuli vazduha koji, krećući se u struji vetra, bombarduju celu površinu krila, i ne pada nam na pamet da prirodu sile tražimo u toj tačci na krilu za koju je prikačem merni instrument. A kada se meri elektrostatička sila zapada se baš u tu grešku. Merni instrument je nekako spojen sa naelektrisanom česticom, po se i poreklo sile poistovećuje sa tim mestom na kome se nalazi naelektrisana čestica i na kome je instrument za nju vezan. Moram sam sebe da ispravim: U suštini, to što se smatra mestom na kome se nalazi naelektrisana čestica, samo je mesto „centra" njenog tela, a telo joj se prostire svuda po prostoru gde se prostire polje. A svuda po prostoru gde se prožimaju polja nalaze se i ti mali vektori sila čiju rezultantu merimo mereći elektrostatičku silu koja deluje između dve naelektrisane čestice. Matematički izraz za veličinu tog pojedinačnog vektora opredelio sam kao izvod po rastojanju onog malog dela energije koji se sadrži u nekoj maloj, elementarnoj zapremini polja, i napisao ga u jednačini (53)

dSintdR=2 ∆ρ2∇ρ01Re2ρR13 c2 (53)

E: Pošto nemam bolji naziv za veličiinu koja se opisuje tom jednačinom, nazvaću je „gustinom sile". Dakle, ta jednačina pretstavlja gustinu sile u nekoj tačci na rastojanju R1 od naelektrtisanja e1. Međutim, drugo naelektrisanje, e2, od te tačke se nalazi na nekom drugom rastojanju R2, pa je opštiji oblik formule za gustinu sile u nekoj tačci prostora u kome se prožimaju polja dvaju elementarnih naelektrisanja zapravo ovaj:

dSintdR=2 ∆ρ01∆ρ02Re4ρR13R22 c2 (112)

E: Matematičkim jezikom, ovaj izraz govori da malo pomeranje naelektrisanja e1 iz njegovog položaja na rastojanju R1 od neke tačke u prostoru, u malom delu zapremine oko te tačke menja uzajamnu energiju za toliki iznos. A kao što Njutnov zakon mehanike govori, promena energije sa rastojanjem proizvodi silu. Ukupna sila koja deluje između dva naelektrisanja rezultat je zbira svih malih vektora koji se nalaze raspoređeni po celokupnom prostoru u kome se prožimaju polja, a izračunava se kao integral jednačine (112) po prostranstvu do beskonačnosti, isto kao što se celokupna uzajamna energija izuračunava kao integral jednačine (51), o čemu sam svojevremeno govorio. Tada sam rekao da nisam sposoban dirtektno izračunati takav integral, ali sam isto tako naveo neke indirektne zaključke koliki bi morao biti. Sve što je rečeno tamo važi i za jednačinu (112), a ako je tako, onda je taj integral jednak:

F=32PIRe43 ∆ρ01∆ρ02ρR2c2 (113)

E: U ovoj jednačini R označava međusobno rastojanje dvaju naelekltrisanja.Ako pogledaš moju formulu za naelektrisanje (59), vidiš da je formula (113) ekvivalemtna Kulonovom zakonu:

F= e1e2R2

E: Na taj načion sam ponovio neke već izložene činjenice potrebne za praćenje dalnjeg izlaganja. To ponavljanje je dosadno meni, a još dosadnije tebi, ali je nažalost neophodno, pogotovo da bi ti mogao pratiti bar sa minimumom razumevanja ono što izlažem. Sada ćemo pažnju usredsrediti na elektron koji se kreće u oblasti atomskog jedra pod dejstvom elektrostatičke sile koja vlada među njima. U toj situaciji, bez obzira da li se kreće po nekoj od stacionarnih orbita ili trenutno prelazi sa jedne na neku drugu, elektron se kreće ubrzano. To znači da svuda u prostoru gde se nalazi njegovo elektrostatičko polje postoje oba gradijenta pritiska koje sam opisivao. Prvi se, priseti se, pojavljuje kada se elektron kreće ravnomerno, bez ubrzanja, a posledica je činjenice da se rastojanje elektrona do neke tačke u prostoru menja sa vremenom. Drugi gradijent pritiska pojavljuje se kao posledica ubrzanog kretanja elektrona. Prvi je dat formulom (108), a drugi formulom 110). Pošto su i brzina elektrona i njegovo ubrzanje u konkretnoj situaciji određene naelektrisanjem elektrona i jedra, te rastojanjem među njima, ja ću ih tako i napisati:

υe2= Ze2meR a= Ze2meR2

E: Te formule su opšte poznate, i ja ću to sada postaviti u svoje formule (108) i (110), pa ćemo dobiti ovo:

dPdR=- ∆ρ0Re2R13 cosθ Ze2meR (114)

E: To je formula za gradijent pritiska kod ravnomernog kretanja elektrona, a u oblasti neke tačke koja se nalazi na rastojanju R1 od elektrona, a kada se elektron kreće na rastojanju R od jedra. Pošto se u istoj situaciji elektron kreće ubrzano, u prostoru postoji i drugi gradijent pritiska, a formula mu je:

dPdR= -∆ρ0Re2R12 Ze2me R2 (115)

E: Kada se elektron kreće po stacionarnoj orbiti, možemo smatrati da se kreće po krugu oko jedra, a tada se kreće pod pravim uglom u odnosu na radius koji ga spaja sa jedrom, što znači da je kosinus tog ugla jednak nuli. Iz svega što sam ispričao o tom gradijentu neposredno je jasno da je na mestu atomskog jedrta jednak nuli ako se elekltron ne približava posmatranoj tačci, u ovom slučaju atomskom jedru. Što se tiče drugog gradijenta, on postoji stalno, jer se elektron i na stacionarnoj orbiti kreće ubrzano. Nadam se da ti je to jasno?

A: Pravo da ti kažem, nije mi baš jasno. Zar se elektron na stacionarnoj orbiti ne kreće stalno istom brzinom?

E: Shvatam šta te buni, pošto sam i ja, učeći fiziku, morao proći kroz sličnu dilemu. Elektron se na stacionarnoj orbiti kreće jednakom brzinom po veličini, ali se smer brzine neprekidno menja, a menja se pod uticajem ubrzanja koje deluje u smeru atomskog jedra. Tu činjenicu ni meni nije bilo jednostavno „svariti". To mu nekako ispada da elektron biva gurnut ka jedru, pri čemu se ubrza, a odmah zatim ga centrifugalna sila gurne od centra pa se uspori. Ta dva procesa stalno teku zajedno, dejstvo im je jednako, pa veličina brzine ostaje konstantna. Bilo kako bilo, to je fizička činjenica koju moraš prihvatiti, da je kretanje ubrzano ne samo kada se menja veličina brzine, nego kada se menja i smer kretanja.

A: Ako je to činjenica, bila mi jasna ili ne, prihvatam je.

E: Došlo je vreme da sebi postavimo ključno pitanje: Kakvo dejstvo ispoljava elektron, posredstvom dva opisana gradijenta pritiska, na atomsko jedro koje se nalazi u njegovom polju? Naravno, imajmo na umu da se i elektron kreće u polju atomskog jedra. Njihova polja se uzajamno prožimaju. Imaš li neku pretstavu o tome, kakav značaj bi mogla imati činjenica da se elektrostatičko polje protona, kao pozitivno, svuda po prostoru prožima sa poljem elektrona, u kome, osim elektrostatičkog gradijenta, postoje i dva elektrodinamička gradijenta? Tako sam ih opravdano nazvao, pošto su posledica kretanja elektrona.

A: Pretpostavljam da bi se zbog njih trebala pojaviti nekakva sila koja deluje na atomsko jedro.

E: Zaključak je ispravan, a da detaljno obrazlažeš problem koji svi fizičari nisu ni uočili, a kamoli rešili, to od tebe ne mogu tražiti. Ipak, za čudo, ako se ima na umu sve ono što sam do sada rekao o eteru, masi i prirodi električne sile, rešenje problema se nudi samo od sebe. Skoro bi se moglo reći da već imamo gotovo rešenje u jednačini (53), pa ćemo je ponovo staviti sebi pred oči:

dSintdR=2∆ρ01ρc2Re2R13 ∆ρ2 (53)

E: Da bi bilo jasno na šta se misli, moramo dobro razabrati šta znači ova jednačina. Kao prvo, odnosi se na dva elektrostatička polja koja se prožimaju u oblsti oko neke tačke na rastojanju R1 od naelektrisanja q1. Pošto je u konkrertnom slučaju kojim se bavimo u pitanju elektron u sistemu sa atomskim jedrom, onda je to naelerktrisanje q1 ustvari elektron, a polje ∆ρ01 je njegovo elektrostatičko polje, a pomnoženo sa Re2R13 pretstavlja gradijent polja na rastojanju R1 od elektrona. To je, dakle, značenje kompletnog prvog člana sa desne strane jednačine (53). Drugi član bi u našem konkretnom slučaju pretstavljao elektrostatičko polje jedra na tom istom mestu, koje se nalazi na rastojanju R1 od elektrona, a na rastojanju R2 od atomskog jedra. Nadam se da te ne buni što su to različita rastojanja. To su rastojanja do neke tačke u prostoru, a pošto se elektron i jedro nalaze na različitim mestima, različita su i rastojanja do te tačke.

A: Shvatam.

E: Polje atomskog jedra ∆ρ2 možemo takođe izraziti u funkciji najjačeg homogenog poja unutar centralne sfere protona i rastojanja do posmatrane tačke:

∆ρ2=Z∆ρ02Re2R22

E: Pretpostavljam da znaš šta znaći Z u toj formuli. To je redni broj atomskog jedra, koji označava koliko se protona nalazi u njemu. A toliko puta je i elektrostatičko polje jače nego kada bi u jedru bio samo jedan. Tako izraženo polje jedra možemo postaviti u formulu (53), što sam već ranije uradio u odgovarajućoj prilici u formuli (112), samo što je tamo Z bilo jednako jedinici.

E: Dakle, šta je to osnovno što matematičkim jezikom opisuje formula (53)? To, da u oblasti gde se prožima jedno polje sa gradijentom drugog polja deluje sila koja teži da ta dva polja izgura jedno iz drugog, ako su istog znaka, ili da ih ugura jedno u drugo ako su suprotnog znaka. Ta sila deluje svuda u prostoru gde se polja prožimaju. Znači, ta sila gura elektrostatičko polje elektrona i elektrostatičko polje jedra, pošto su suprotnog znaka, jedno u drugo. Formula (53) i (112) prtetstavlja tu silu u malom delu zapremine oko neke tačke u prostoru, a celokupna elektrostatička sila koja deluje između jedra i elektrona pretstavlja zbir svih tih sila koje deluju u celom prostoru gde se prožimaj polja. Izračunava se kao integral jednačine (112) u koju, da bi važila u opštem slučaju, treba postaviti Z.

dSdR=2∆ρ01 Z∆ρ02ρc2Re4R13R22 (116)

E: Jednačina dobija još jednostavniji oblik ako se ima na umu da su polja ∆ρ01 i ∆ρ02 jednaka po veličini, a suprotna po znaku. Ranije sam već rekao da integral te jednačine po celokupnom prostrasnstvu ne znam izračunati, i naveo razloge zašto bi celokupna sila tako izračunata trebala biti jednaka Ze2R2.

A: Dopusti mi jednu primedbu. Zar nije pomalo neprijatno što bi sila „trebala" biti tolika, i što se ne može tačno izračunati?

E: Pravo da kažem, to jeste neprijatno. Itekako bih voleo da to mogu izračunati. Međuitim, ja ću to napisati, pa ako neko sa dovoljno matematičkog znanja bude zainteresovan, ima dobru mogućnost da ili dokaže tačnost ili netačnost mojih razloga. Uostalom, ni jedna nova teorija nije odmah odgovorila na sva pitanja koja se u njoj postavljaju. Za njen dalnji napredak važna su baš ona na koja tek treba da se nađe odgovor.

E: Posle svih ovih okolišenja, došli smo do trenutka kada mogu upitati: Šta dobijamo ako u formulu (115) umesto gradijenta elektrostatičkog polja elektrona postavimo njegov elektrodinamički gradijent? Ako gradijent elektrostatičkog polja elektrona proizvodi elektrostastičku silu koja deluje na atomsko jedro, jedino što se može predvideti je da elektrodinamički gradijent proizvodi elektrodinamičku silu. Po meni, po zdravom razumu, nikakva druga pretpostavka nema osnova. Svuda u prostoru gde se prožima elektrostatičko polje atomskog jedra sa elektrodinamičkim gradijentom elektrona mora delovati sila koja nastoji da ih izgura jedno iz drugog. A celokupna sila koja deluje između elektrona koji se kreće i atomskog jedra dobiće se opet kao suma svih malih vektora koji deluju svuda po prostoru gde se prožimaju polja. Da prvo napišemo jednačine, a posle ćemo razmišljati o njima:

dS1 dindR= -2Z∆ρ02ρ Re2R22 ∆ρ01Re2R13 Ze2meRcosθ (117) dS2 dindR= -2Z∆ρ02ρRe2R22 ∆ρ01Re2R12 Ze2meR2 (118)

E: Prva jednačina prtetstavlja gustinu elektrodinamičke sile koja se pojavljuje zbog same promene rastojanja između elektrona i atomskog jedra, a druga gustinu elektrodinamičke sile koja je posledica ubrzanog kretanja elektrona. Nažalost, za obe moram reći ono neprijatno, da im ne znam izračunati integrale, i da samo na osnovu indirektnih argumenata koje sam ranije izneo, mogu reći koliki treba da budu. Jednačine će dobiti prostiji oblik ako imamo na umu da su ∆ρ01 i ∆ρ02 brojno jednaki a različiti samo po znaku, pošto označavaju elektrostatička polja elektrona i protona. Kada to postavimo u jednačine, njihovi integrali će izgledati ovako:

F1 din=-32PI ∆ρ02ρ Z2e2Re4meR3 cosθ (119) F2 din= -32PI∆ρ02ρZ2e2Re4meR3 (120)

E: Ako pogledaš formulu (59), vidiš da se gornje jednačine mogu napisati i ovako:

F1 din= -Z2e4mec2R3 cosθ (121) F2 din= -Z2e4mec2R3 (122)

E: Pošto smo došli do ovih formula, sada ćemo o njima porazmišljati. Najpre ću ti obratiti pažnju na opšte poznatu formulu za ubrzanje elektrtona pod delovanjem sile atomskog jedra:

a= Ze2meR2

E: Kada se takva zamena izvrši u prethodne dve jednačine, one dobijaju ovaj oblik:

F1 din=Ze -eac2R cosθ F2 din=Ze -eac2R (123)

E: Ako otvoriš bilo koju knjigu koja de bavi problemima iz elektrodinamike, naći ćeš u njima, kao interesantno i značajno dostignuće te nauke, da ubrzano kretanje elektrona stvara elektrodinamičko polje, jednako drugom članu sa desne strane ovih jednačina (123):

Edin = -eaC2R (124)

E: Doduše, u toj teoriji elektrodinamičko polje zavisi od ugla koji zaklapa smer krertanja elektron sa pravcem na tačku u kojoj se posmatra polje. No to je tehnički detalj, koji je proistekao iz pogrešne pretstave o magnetnom polju, za koje se takođe smatra da zavisi od tog ugla. Ja sam već ranije u jednoj prilici rekao svoje mišljenje da je ta greška verovatno posledica činjenice da se teorija stvarala eksperimentisanjem sa strujnim tokovima, u kojima je tehnički nemoguće utvrditi šta se dešava ispred i iza elektrona. Uvek se mogla utvrditi isključivo sila koja deluje između provodnika kada kroz njih teče struja, ravnomerna ili promenljiva u vremenu. Tada sam ti izneo zamišljeni eksperiment sa polarizovanim provodnikom koji se nalazi ispred elektrona koji osciluje napred-nazad, a koji očigledno dokazuje da kretanje elektrona izaziva određene pojave i ispred kao i iza njega. Sećaš li se toga?

A: Sećam se.

E: Otkrivajući zakone elektromagnetne indukcije, i Faradej je, naravno, mogao eksperimentisati samo sa strujnim tokovima, pa je i te zakone formulisao na osnovu pretpostavke da magnetno polje, stacionarno ili promenljivo u vremenu, postoji samo okolo provodnika sa strujom. Da li pojedinačni elektron stvara magnetno polje ispred i iza sebe, to je bilo nemoguće utvrditi, a njegovi zakoni su formulisani tako kao da ga tamo nema. Maksvel je svoje jednačine napisao na osnovu tih zakona, i one takođe uključuju tu pretpostavku. I iz njegovih jednačina mogu se direktno izvesti oba polja koja sam ja opširno izlagao u mojoj teoriji, i kod ravnomernog i kod ubrzanog krertanja elektrona. Štaviše, u trećem tomu Feinmanovih „Lekcija iz fizike", na strani 39. napisane su formule za obadva polja, gde on kaže da je važno samo polje kod ubrzanog krertanja elektrona. Kao razlog navodi to što ono opada obrnuto proporcionalno rastojanju, dok polje prouzrokovano ravnomernim kretanjem elektrona opada obrnuto proporcionalno kvadratu rastojanja, zbog čega je njegov efekat na većim rastojanjima od elektrona mali i može se zanemariti. A da mu je palo na pamet to što je palo meni, da analizira kretanje elektrona u polju atomskog jedra, lako bi uvideo da se vara, jer u toj situaciji ubrzanje je obrnuto proporcionalno kvadratu rastojanja do jedra, a υ2 je obrnuto proporcionalno rastojanju, pa su, kao što je pokazao moj račun, u oblasti jedra oba polja jednaka po snazi. Takođe, na 29. strani 6. toma ispisane su Maksvelove jednačine, i u jednoj od njih stoji da je ukupno električno polje elektrona jednako zbiru gradijenta elektrostatičkog potencijala i izvodu po vremenu takozvanog vektor-potencijala, koji je, prema tom autoru a i svima ostalima, jednak eυc2R . Neću da te previše gnjavim sa tim, ali sam ja, u suštini, kada sam računao elektrodinamička polja na osnovu svoje teorije, radio prtaktično to isto, kada sam brzinu kojom se kreće elektron u nekoj tačci diferencirao po vremenu, čime sam ustvari pravio izvode po vremenu vektor- potencijala, i utvrdio da se on menja i zbog ubrzanja elektrona i zbog menjanja rastojanja elektrona do posmatrane tačke. Sve ovo ti pričam da istaknem kako se rešenje problema i u klasičnoj elektrodinamici nalazilo na dohvat ruke, a zašto je izmaklo zapažanju teoretičara, to je druga priča. Ja mislim da se nakupilo nekoliko sitnijih i krupnijih grešaka koje su teoriju postepeno odvele na pogrešan put. Jedna od njih je i pretpostavka da elektrodinamičko polje iz formule (124) elektron izlučuje u vidu elektromagnetskog talasa. Taj zaključak pretpostavljam da je proistekao iz činjenice da amplituda putujućeg sfernog talasa opada obrnuto proporcionalno rastojanju od izvora, kao i jačina polja iz formule (124). To je naučnike navelo da zaključe kako je to elektrodinamičko polje ustvari izlučeni talas. Uz to je išla i potpuno pogrešna pretstava o elektronu ka „tačkastom naelektrisanju" iz koga kao neki kraci paukove mreže izviru vektori elektrostatičkog polja. U suštini, elektrostatičko polje i nije vektor, kao što si mogao videti iz mog opisa prirode elektrona. Vektor je sila koja deluje među naelektrisanjima, a javlja se kao posledica činjenice da se uzajamna energija polja od dvaju naelektrisanja menja sa rastojanjem među njima. Dakle, ako se elektron posmatra kao neki nerazumljivi objekat bez dimenzija čije kretanje proizvodi polje u prostoru na rastojanju od njega, jedini prividno logičan zaključak je bio da se polje stvara zračenjem nekakvih „kvanata". Kada je Maksvel izračunao da se indukciono delovanje elektrona kroz prostor prenosi brzinom svetlosti, zaklčjučak je bio gotov, da je polje iz formule (124) ustvari elektromagnetski talas. Međutim, to „veliko" otkriće je brzo bilo dovedeno u pitanje, zato što je utvrđeno da elektron koji kruži po stacionarnoj orbiti u atomu ne zrači energiju, iako se kreće ubrzano i stvara polje (124). To je bila neprijatnost za teoriju koja se zakrpila „postulatom" da na stacionarnoj orbiti elektron ne zrači, već samo pri prelazu sa više na nižu. A zna se kada se pribegava izmišljanju postulata da onda nema doslednog i logičnog objašnjenja.

E: Pretpostavka da je polje iz formule (124) elektromagnetski talas uključuje pretstavu da ono, jednom izlučeno, više nema veze sa izvorom, odnosno elektronom, već nezavisno od njega putuje brzinom svetlosti kroz prostor i nezavisno od njega deluje na naelektrisanja na koja naiđe. Mislim da je takvo uverenje odvuklo pažnju fizičara od razmatranja mogućeg dejstva tog polja na atomsko jedro prilikom kretanja elektrona u atomu. Pogotovo se potpuno izgubila iz vida pretpostavka da bi elektrodinamičko polje elektrona moglo izazvati neku silu koja bi delovala između elektrona, kao izvora polja i drugog naelektrisanja koje se nalazi u tom polju. Jer ako je polje, jednom izlučeno, nezavisno od izvora, onda ono ne može biti polje posredstvom kojeg se uspostavlja bilo kakva veza između elektrona i jedra. Ako nema vezu sa izvorom, ne može biti veza između izvora i jedra. To je logika koja je onemogućila da se vidi ogroman značaj formula (123), koje pokazuju da između elektrona i jedra deluje elektrodinamička sila jednaka proizvodu između naelektrisanja jedra i elektrodinamičkog polja. Međutim, takva sila može postojati samo ako se elektrodinamičko polje nije izlučilo i otišlo kao slobodno u daleka prostranstva, već ostaje vezano za izvor sve dok se taj izvor, odnosno ekektron, ubrzava. A da je tako to se lako uviđa ako se zna da se ubrzavanjem elektrona ustvari ubrzava određena zapremina etera. Sve dok se ta zapremina etera ubrzava u njoj postoji gradijent pritiska i gustine, isto kao što bi to bilo u nekoj zapremini vazduha koja se ubrzava. Tek kada ubrzanje prestane, dolazi do isčezavanja polja, i tek onda treba razmisliti da li je isčezavanjem tog polja došlo do izlučivanja energije. Značaj formule se još bolje uviđa kada se pogledaju u obliku (121) i (122). Vidi se da je sila proporcionalna Z2R3, a kad se zna nešto malo matematike, onda se odmah uočava da energija, vezana sa takvom silom, mora biti proporcionalna Z2R2. To zapažanje je ključno, i ono bi svakog sa minimumom znanja i naučne fantazije moralo naterati da se duboko zamisli. Ja sam bio uveren da naši fizičari taj minimum imaju, i da ću lako naći sagovornika sa kojim ću to otkriće proanalizirati. Ali sam se grdno prevario.

A: Pošto ja nisam fizičar, nadam se da će kritika prema meni biti blaža, jer ni ja ne uviđam, kako kažeš, ogroman značaj tih formula. Možeš li mi to dodatno objasniti?

E: Razume se da ti to ne možeš uviđati, pošto ne možeš biti svestan posledica koje odatle proizlaze. Nema svrhe da ih sada ređam, jer bih morao diktirati tačku po tačku celu savremenu teoretsku fiziku kao uglavnom pogrešnu. Mislim da je dovoljno istaći očiglednu činjenicu: Dva različita tumačenja iste pojave ne mogu biti tačna obadva. Ili je tačno jedno, ili drugo. Po Borovom tumačenju, koje je, uz sva vrdanja, na snazi i dalje, energija zračenja elektrona u atomu zavisi od njegovog rastojanja do jedra. Po mome, energija zračenja zavisi od kvadrata rastojanja do jedra. Razlika u gledištu je takva da se ne može pomiriti. Ja sam tačnost moje formule dokazao na celom spektru helijuma, koji se na osnovu usvojene teorije uopšte ne može izračunati. Tvrdim da se mogu izračunati spektri i ostalih atoma iz periodnog sistema, i to sam osnažio na nekoliko linija litijuma. Kada bi fizičarima istina bila u interesu, apsolutno bi morali tražiti način da izmere kompletne spektre ostalih jona, ili, bar nekih, pa da se moja formula dalje proverava. Kažem ti i ponavljam, ta moja formula za energiju spekltralnih linija je bomba koja celu teoretsku fiziku koja je danas aktuelna, raznosi u prarmparčad.

A: Moje mišljenje nije merodavno, ali sam već rekao, dok si ređao tabele serija helijumovih linija, da se u tačnost formule ne može sumnjati. Čini mi se da su neke dalnje provere praktično nepotrebne.

E: Ja mislim isto tako, ali dopuštam, zbog nemerljivih posledica po teoriju, da onaj ko to ne može prihvatiti, proverava dalje, ako mu je, kao što rekoh, istina u nauci važnija od ideologije.

A: Pa, naučnim radnicima bi zaista istina trebala biti najvažnija, ali istorija nas uči da često nije tako bivalo. Veliki inkvizitor je i Hrista strpao u tamnicu, da svojom istinom ne buni narod. Izgleda da su mnoge stvari ljudima važnije od istine, a vlast i moć svakako spadaju u njih. Po tom što pričaš, zaključujem da bi mnogi autoriteti mogli zbog tvoje istine doći u pitanje, a to opet znači podrivanje nečije vlasti i moći, što nikad nije bilo, niti će biti, prihvaćeno rado i bez otpora.

E: U to, kao i u sitno samoljublje i sujetu, dovoljno često sam se i sam uverio, ne mora se u istoriji tražiti potvrda takvih svojstava naše ljudske prirode, stvorene po slici i prilici božijoj. Nego, ako imaš strpljenja, nastavio bih izlaganje. Kao što rekoh, jednačine (121) i (122) pokazuju da između elektrona i jedra deluje elektrodinamička sila. Nameće se obaveza da se o njoj malo porazmisli. Prvo, da li ta sila deluje u istom smeru kao i elektrostatička, ili možda njoj nasuprot? Da se ne petljamo sa znacima sile, koji samo zbunjuju, jer se i onako određuju uslovno, čini mi se da će biti razumljivije ako te potsetim šta smo zaključili analizirajući gradijent pritiska koji postoji u prostoru oko elektrona koji se kreće. Rečeno je da je ispred elektrona usmeren nasuprot kretanju elektrona, i kod ravnomernog i kod ubrzanog kretanja. To znači da ispred elektrona pritisak etera raste u smeru suprotno kretanju i ubrzavanju elektrona. Taj zaključak sada primenimo na elektron koji se kreće unutar atoma, u relativnoj blizini atomskog jedra. Ako se kreće po krugu, sila iz formule (121) jednaka je nuli, preostaje sila iz formule (122). Ubrzanje etera je u toj situaciji usmereno ka elektronu, a pritisak etera zbog tog ubrzanja raste u smeru od jedra ka elektronu. Pošto je statički pritisak etera u elektrostatičkom polju jedra povećan, elektrodinamička sila gura jedro od elektrona, iz oblasti gde je elektrodinamički pritisak povećan. Na taj način se pokazuje da ova elektrodinamička sila deluje suprotno elektrostatičkoj. Elektrostatička sila gura elektron ka jedru, a elektrodinamička ga gura od jedra.

A: Interesantan zaključak! Da li si siguran da je ispravan?

E: Razume se da sam siguran. Uostalom, elektromagnetska indukcija dokazuje da je tako. Da li ti je poznato šta se dešava u provodniku u blizini koga se kroz drugi provodnik, nepovezan sa ovim, uključi struja?

A: Mislim da znam. U tom provodniku se u momentu uključenja struje pojavi strujni udar .

E: Tačno. A znaš li kako je usmeren taj strujni udar?

A: Nisam siguran. Čini mi se, suprotno od struje koja se uključi u drugom provodniku.

A: I to je tačno. A sad razmisli šta to znači. U momentu uključenja struje elektroni se ubrzavaju, a njihovo ubrzavanje stvara elektrodinamičko polje u prostoru oko provodnika. To elektrodinamičko polje deluje na elekltrone u drugom provodniku. A kako? One elektrone koji se nalaze ispred elektrona koji se ubrzavaju u prvom provodniku gura nasuprot struji, a to znači da deluje suprotno elektrostatičkom polju, jer se njenim delovanjem elektroni približavaju. Kada bi protoni bili pokretni, oni bi se udaljavali, pošto bi bili gurani na suprotnu stranu, što smo konstatovali za atomsko jedro. Da li si razumeo?

A: A šta sa elektronima koji se nalaze pozadi? Oni se u istoj situaciji udaljavaju od elektrona ispred sebe, pošto se kreću na suprotne strane.

E: Nema tu nikakve protivurečnosti. Gradijent elekltrodinamičkog polja koji se pojavljuje kada se elektron kreće ubrzano je usmeren svuda u prostoru podjednako, što znači da iza elektrona pritisak etera raste sa udaljavanjem od elektrona. Elektroni koji se nađu u tom polju, ako su ispred elektrona bivaju gurani ka njemu, a ako su iza elektrona bivaju gurani od njega. Za protone važi suprotno: Ako su ispred elektrona, bivaju gurani od njega, a ako su iza elektrona, bivaju gurani ka njemu. To, naravno, važi ako se za prednju stranu elektrona smatra strana prema kojoj se elektron ubrzava.

A: Priznajem da mi slika nije jasna. Kada se dve žice nalaze postavljene paralelno, i ako u jednoj uključimo struju, u drugom se javi indukcioni udar. Ali, elektroni koji se tim udarom pokrenu nalaze se bočno od elektrona koji se kreću u provodniku gde je uključena struja, a ne iza ili ispred njih.

E: Eto, takvo tumačenje je dovelo do greške u teoriji sa teškim posledicama. Nemoguće je čisto tehnički postaviti ta dva provodnika u položaj da elektroni u njima budu tačno jedni ispred drugih, pogotovo ako se elektroni zamišljaju kao tačke koje se kreću. Međutim, elektroni nisu tačke već polja koja se prostiru do beskonačnosti, doduše, jačina polja opada sa rastojanjem, i baš u tome je suština problema. Čak i kada bi poređao kolonu elektrona koji idu jedan za drugim, ispred kolone, kao i iza nje, njihovo zbirno polje bilo bi daleko slabije nego sa boka kolone. Zašto? Zato što ispred i iza kolone značajan udeo u polju stvaraju samo elektroni najbliži čelu ili začelju, zbog brzog opadanja polja sa rastojanjem. Sa boka kolone, ako posmatraš bilo koju tačku, veći broj elektrona nalazi se na približno jednakom rastojanju do nje. Osim toga, tok struje je realno uvek na jedan ili drugi način zatvoren, što naglašavaju i Maksvelove jednačine. Koja je posledica toga? Tehnički, transformatori, gde se indukcija koristi za prenošenje strujnog toka sa jednog provodnika na drugi, prave se tako da se jedan spiralni provodnik omota oko drugog provodnika. Šta se dogodi kada se u jednom uključi struja? To, da se eter u oblasti spirale pokreće u vrtložno kretanje, a pošto je to kretanje ubrzano, unutar vrtloga postoji gradijent pritiska svuda po krugu koji elektrone u drugom provodniku gura u kružno kretanje suprotnog smera. A sad zamisli da su te spirale postavljene jedna ispred druge. Praktično, ispred spirale sa strujom, već na sasvim malom rastojanju eter se uopšte ne kreće. Na tom rastojanju elektroni iz prednjeg dela spirale guraju eter na jednu stranu, a elektroni sa zadnjeg dela spirale na suprotnu. Na tom rastojanju njihova elektrodinamička polja su analogna polju dipola, koje, kako sam ti opširno opbjašnjavao, opada sa trećim stepenom rastojanja. Uostalom, ne moraš se tu zamarati „naukom". Zamisli vazdušni ili vodeni vrtlog. Da li takav vrtlog u nekoj značajnoj meri deluje na bilo koji način malo dalje od oblasti u kojoj se vrtložno kretanje odvija? A što se tiče toga da se kod dva paralelna provodnika elektroni ne nalaze ni ispred ni iza, nego bočno, to baš i nije tačno. Sigurno si vozio autoputem u koloni automobila. Kada si posmatrao automobile koji voze u suprotnom smeru dobro si video da ti se neki približavaju a da se neki udaljavaju od tebe. A sad zamisli da „tela" svih tih automobila svojim delom prelaze i preko tebe. Recimo, da su nastovareni sa nekakvim dugačkim motkama, koje strše na sve strane podjednako, tako da te motke dopiru i do tebe. U takvoj situaciji bi sigurno još bolje znao koji su ispred a koji iza tebe, a to bi sigurno i osećao po tome kako motke lupaju po tebi.

A: Kad god je situacija sa kretanjem nejasna, ti to lepo ilustruješ kolonom automobila na autoputu. Ni jedan udžbenik fizike nije koristio taj metod, da objašnjava električna polja na taj način. Svejedno, cilj jer postignut, i sada mi je to jasno. Ali ima nešto drugo što mi nije jasno. Rekao si da su fizičari pogrešno zaključili da je elektrodinamičko polje elektrona ustvari talas koji on zrači prilikom svog ubrzanog kretanja. Ali, po svemu izgleda da su ipak u pravu. Zar, naprimer, radio antena nije dokaz da elektroni, koji se tu kreću gore-dole, ne zrače talase baš na taj način, emitujući to svoje elektrodinamičko polje? To je, naprosto, činjenica koja se koristi i proverava u praksi svakodnevno i na razne načine. Štaviše, nepobitno je utvrđeno da i taslasna dužina tako emitovanih talasa odgovarta frekvenci kojom elektroni osciluju u anteni.

E: Vidim ja da nisi baš tolika neznalica u fizici kolikom se praviš. Sve to što si rekao, spada u one „očigledne" istine, koje su, ako se loše protumače, najopasnije za nauku, jer je utvrđuju na pogrešno izabranom putu. Da bi se razabrao u prirodi elektromagnetskog talasa, moraš se opet pomoći sa analogijama koje je lakše razumeti. Dakle, šta je elektromagnetski talas? Naprosto, mehanički talas etera, u velikoj meri analogan zvučnom talasu vazduha. Pa sad, ako hoćeš bliže razumeti elektromagnetski talas, moraš se potruditi da bolje razumeš zvučni talas, kako, zašto i kada se emituje. Dakle, da li se zvučni talas emituje uvek kada se vazduh ubrzava, da li je zvuk neposredna posledica činjenice da se neka zapremina vazduha ubrzava?

A: To pitanje za mene je preteško, ne mogu odgovoriti.

E: Odgovorio si. Svi, ili skoro svi fizičari bi dali isti odgovor, kada ih u tome ne bi sprečavala profesionalna sujeta. Oni se uglavnom zabavljaju rešavanjem talasnih jednačina, slažu amplitude i frekvence, sinuse i kosinuse, i u toj veštini mogu dogurati zaista visoko. Međutim, pitanje je da li razumevanje fizičke suštine talasa ide uporedo sa tim. Znam samo da ja lično u tim jednačinama nisam našao objašnjenje nekih osnovnih pitanja koja me interesuju, koja bi mi pomogla da razumem fizičku suštinu talasa. Naprimer, stalno se pominje amplituda talasa, i to da je energija talasa proporcionalna kvadratu amplitude. A ja opet nigde ne nađoh jasno objašnjenje šta je to amplituda zvučnog talasa? Zvučni talas vidim kao neku određenu zapreminu vazduha, koja se svojom karakterističnom brzinom kreće kroz prostor, i u kojoj su pritisak i gustina na neki način različiti od normalne. Da bih sebi mogao pretstaviti šta to zovu amplitudom, morao bih znati kako je ona povezana sa tim osnovnim fizičkim svojstvima talasa, a to znači njegovom zapreminom, kao i pritiskom i gustinom u njoj. Meni zdrav razum govori da energiju talasa mora određivati njegova zapremina, jer se u zapremini sadrži energija. A što se tiče zavisnosti energije od gustine i pritiska, ja sam je morao sam izračunati, i potsećam te da sam to računao kao rad potreban da se jedinica zapremine fluida sabije do neke gustine i pritiska, pa sam tim putem došao do formule (23):

A= ∆ρc2ρV (23)

E: Po toj formuli bi amplituda talasa trebala biti jednaka ∆ρc, ili bar proporcionalna toj veličini. Međutim, nigde nisam našao napisano da je tako. A meni je, naprimer, formula (23), čim sam je izveo, bila važan okidač u dalnjem razmišljanju, jer sam u teoriji elektromagnetizma nalazio informacije, doduše nejasne i neodređene, da je elektrostatička energija proporcionalna kvadratu električnog polja, a magnetna kvadratu magnetnog polja. Nisam mogao zamisliti ni ta polja u praznom prostoru, a pogotovo energiju u praznom prostoru, a sa malo mašte sam polja i njihovu energiju doveo u vezu sa formulom (23). Što se tiče zapremine talasa, koja za mene pretstavlja veliki interes, nigde u literaturi ne nađoh nikakve informacije o njoj, niti sam mogao razabrati kakvo mišljenje teorija ima o tome. A u diskusiji sa jednim fizičarom, usput je došla neka moja formula u kojoj je stajao radius elektrona. Argument kojim me je doveo u pat-poziciju bio je da ne mogu govoriti o radiusu elektrona, jer je elektron neka vrsta talasa! Ne znam koliko je to njegov lični stav, a koliko stav zvanične ideologije, ali sam ja konstatovao da valjda i talas, ako je to realni fizički objekt, mora imati neki svoj radius i svoju zapreminu. Ali, šta ću ti stalno pominjati besplodnost tih pokušaja da profesionalce zainteresujem za svoje ideje, i samome mi je to postalo neukusno. Uglavnom, hteo sam istaći da mi to visoko stručno žongliranje sa talasnim jednačinama nije mnogo pomoglo da shvatim osnovno što me je zanimalo, a to je kako talas nastaje, koliki je i kako izgleda, kakva mu je forma, odnosno, koji oblik ima njegova zapremina. Nekako ispada da moderna fizička teorija takva pitanja smatra suvišnim i kao nekim pokazateljem da je taj ko ih postavlja glup, neobrazovan i nesposoban da prodre u dubinu matematičkih apstrakcija u kojima se teorija kreće.

A: O tim aspstrakcijama ne znam skoro ništa, ali i ja spadam u primitivce kojima bi talas bio jasniji ako bi se reklo kakav je oblik zapremine vazduha koja osciluje, i koliko su gustina i pritisak vazduha u toj zapremini povećani.

E: Ja sam hteo reći da je za razumevanje elektromagnetskog talasa prvo trebalo do kraja razumeti zvučni talas u vazduhu, jer je to ipak jednostavnije, što opet ne znači da je jednostavno. Pošto mi litertatura nije pomogla, kombinovao sam naučeno sa svojom pameću i razmišljao otprilike ovako: Zvučni talas u vazduhu nastaje na ogroman broj načina, govorom, zviždanjem, šumom vetra, sviranjem raznih muzičkih instrumenata, pevanjem ptica, pucnjavom i eksplozijam, radom raznih mašina i motora. Moglo bi se ređati do sutra. Pitanje je, šta je u tim bezbrojnim načinima zajedničko za sve njih? Zaključio sam da je zajedničko to da energija konvekcionog toka vazduha prelazi u energiju talasa. Možda će fizičari reći da je to trivijalna činjenica, ali ona meni očigledno pokazuje da to nije u skladu sa pretpostavkom da je ubrzavanje elektrona neposredni razlog emitovanja elektromagnetskih talasa. Po analogiji, da li je ubrzavanje bilo kog izvora zvučnih talasa praćeno emitovanjem zvuka? Faktički, svaki predmet pod određenim uslovima može biti izvor zvuka, i list na drvetu, i štap kojim se maše, i svaka prepreka na koju udara vazdušna struja, i glasne žice, i žice gitare i violine. Može violinist da se ubrzava sa violinom i u raketi, violina neće zasvirtati. Očigledno je, dakle, da ubrzavanje bilo kog izvora zvuka ne proizvodi zvučne talase samo po sebi. Jedan izuzetak doduše ima, a to je da svaki predmet koji se kroz vazduh kreće brže od zvuka postaje automatski izvor zvučnih talasa. Mene je učvrstilo u uverenju da je analogija zvučnih sa elektromagnetskim talasima opravdana zato što isto pravilo važi i za elektron: Ako se kreće brže od svetlosti, elektron automatski postaje izvor elektromagnetskih talasa! Neshatljivo je da ni ta eksperimentalno utvrđena činjenica nije navela genijalne naučnike na pretpostavku da je prostor ispunjen fluidom čije fizičke osobine određuju brzinu talasa u njemu.

E: Da konstatujemo, ubrzavanje izvora zvuka ne proizvodi zvuk. A da li ubrzavanje mase vazduha, koju izvor povlači svojim kretanjem, proizvodi zvuk? Da li ubrzavanje flaše ispunjene vzduhom proizvodi zvuk? Očigledno da ubrzavanje neke zapremine vazduha ne proizvodi uvek zvuk, jer svaki predmet koji se kreće kroz vazduh gura i određenu količinu vazduha. Osim toga, ubrzavanjem te količine vazduha se kinetička energija vazduha povećava, i nigde se ne može uočiti razlog zašto bi povećanje kinetičke energije neke zapremine vazduha proizvodilo zvuk. Zvuk se u principu može pojaviti tek onda kada se ta zapremina vazduha koči, i to je ono zajedničko što važi za sve slučajeve nastanka zvučnih talasa. Fizičari će verovatno reći da sam neznalica kad tako govorim, jer se u fizici i kočenje smatra ubrzanjem. Samo, ja to znam, a svi znamo da nije isto kočenje i ubrzanje, bez obzira kako se to nazivalo, jer ubrzavanjem kinetička energija raste, a kočenjem se gubi. Pravilo, ili zakon, da ubrzavanje zapremine vazduha proizvodi zvuk je previše uopšten, i ako se primenjuje nekritički i svuda, sigurno vodi u grešku. Recimo, ako uzmemo za primer vrtložno, kružno kretanje vazdušne struje, po kriterijumu fizičke teorije to je nesumnjivo ubrzano kretanje. Međutim, da li takvo kretanje vazduha obavezno proizvodi zvuk? Svakako da ne, to svi znamo iz iskustva. Nužan uslov za emitovanje zvuka nije ubrzanje uopšte, već poseban, bliže određen vid ubrzanog kretanja, pri kome energija vazdušne struje opada. Iskustveno, najtipičniji slučaj takvog kretanja jeste oscilovanje neke zapremine vazduha napred-nazad. Dakle, ni oscilovanje u svakom slučaju, jer je i kružno kretanje, uopšte, oscilatorno kretanje, ali u kome veličina brzine ostaje konstantna, što znači da je energija takvog kretanja konstantna. Naprotiv, kod oscilovanja napred- nazad zapremina vazduha se u jednoj fazi ubrzava, a u sledećoj koči, i tako naizmenično. Uzmi bilo koji materijalni predmet koji u vazduhu osciluje napred- nazad, pa razmisli na koji način to deluje na vazduh. Taj predmet stalno svojim kretanjem gura određenu zapreminu vazduha, ali je najbitnije zapaziti da se periodično toj zapremini vazduha predaje i oduzima kinetička energija. U jednoj fazi posredstvom predmeta koji se kreće napred uspostavlja se tok vazduha napred. U sledećoj, predmet, delovanjem naše ruke ili na neki drugi način, vraća se nazad, i sada se kreće nasuprot struji vazduha, a sa sobom gura novu struju koja se sudara sa prvom. I taj sudar dveju nasuprot usmerenih struja vazduha je momenat u kome kinetička energija vazdušne struje prelazi u energiju povećane gustine i pritiska, koja nema kud već se upućuje kroz prostor u vidu zvučnog talasa. Eto, tako sam ja sebi pretstavio tipičan i osnovni način nastanka zvučnog talasa, a ako se takvo razmišljanje primeni na elektron i njegovo kretanje kroz eter, sve ipak postaje jasnije. Ravnomerno tečenje jednosmerne struje kroz spiralni provodnik je sa gledišta fizike ubrzano kretanje elektrona, ali ono nije praćeno emitovanjem elektromagnetskih talasa, jer je energija vrtloga etera koji se time uspostavlja konstantna. Međutim, naizmenična struja, gde se smer kretanja elektrona periodično menja je nešto drugo. Tu elektroni u jednoj fazi vrtlog etera guraju napred, a u drugoj ga guraju nazad, što dovodi do sudaranja nasuprot usmerenih tokova, i to dovodi do stvaranja talasa. A to isto se dešava i u radio anteni, sudaraju se suprotno usmereni tokovi etera, ili, standardnim rečnikom, suprotno usmerena magnetna polja.

A: Stani malo! Sve to zvuči logično, a šta je sa zagrevanjem provodne žice, do koga dolazi i kod jednosmerne struje? Zar toplota, pa i svetlost koja se u toj prilici emituje, nisu takođe elektromagnetski talasi, a gde su ti tu nasuprot usmereni tokovi, kad je struja jednosmerna?

E: Dobro pitanje. Moje prethodno zaključivanje se bezuslovno može primeniti samo na tokove struje kroz provodnik u kome je otpor jednak nuli. Tamo gde postoji otpor, što dovodi do zagrevanja provodnika, zaključci nisu tako jednostavni, i moraju se uskladiti sa faktima. Šta, ustvari, znači otpor provodnika? To, da se elektroni ne kreću slobodno, već na svom putovanju nailaze na prepreke, koje ih povremeno koče, zasustavljaju, a verovatno i odbacuju unazad. To opet ima za posledicu da tok etera, koji elektron gura svojim krtetanjem, i sam povremeno menja smer i sudara se sa nekim sličnim tokom. Uostalom, zamisli struju vazduha, odnosno vetar, koji se na svom putu probija kroz šumu. Bez obzira što je osnovno kretanje vetra jednosmerno, zbog raznih prepreka u koje vetar udara u šumi se odigravaju svakojaka oscilatorna kretanja, i lišća, i granja, i samih lokalnih vazdušnih struja, što sve dovodi do stvaranja šuma, odnosno zvuka. A da li si čuo da vetar šumi u slobodnom prostranstvu? Svakako da nisi. Eventualno, možeš čuti šum koji se stvara udaranjem vetra u tvoju glavu i samu ušnu školjku.

A: I to mi je sada jasnije.

E: Verujem da bi i fizičarima bilo mnogo toga jasnije da se sa visina matematičkih apstrakcija spuste na zemlju i počnu razmišljati o stvarnom svetu, umesto o nekom virtuelnom, koji su sami izmislili. U tom slučaju im ne bi bilo neobično što elektron, kružeći oko jedra, ne zrači talase. Zračenje talasa podrazumeva gubitak energije, a za to kod kružnog kretanja nema razloga. Razlog su fizičari izmislili, to jest da svako ubrzano kretanje elektrona automatski proizvodi talase. Pa kad ih stvarnost opomene da su pogrešili, tvrdoglavo guraju dalje, pa izmišljaju novo pravilo, koje je takođe netačno, zahteva nove „amandmane", pa tom prekrajanju i dopunjavanju zakona nema kraja. Na loše postavljenom temelju ne može se izgraditi solidna kuća, a što se više podupire da ne padne, izgleda sve nakaradnije. Pre nego što pređem na elektron i emitovanje linijskih spektara, da rezimiram: Uslov da dođe do emitovanja talasa je gubitak kinetičke energije konvekcionog toka, a do toga dolazi u sudaru suprotno usmerenih tokova, ili kočenjem toka na nekoj prepreci. Pokušao sam objasniti kako je teza da je svako ubrzanje elektrona dovoljan uslov za emitovanje talasa neosnovana. Da se izrazim matemastičkim jezikom, ubrzanje jeste nužan uslov, ali nije dovoljan. Uz uslov ubrzanja mora ići i uslov gubitka energije konvekcionog toka, a on nije automatski uključen u svako ubrzano kretanje.

A: Čini mi se da opet ništa ne shvatam. Sa kakvim se tokom sudara vrtlog etera koji elektron gura oko atomskog jedra? Kako sam razumeo, ispada da tu i nema razloga za zračenje talasa. Taj vrtlog valjda kruži stalno u istom smeru, valjda elektron ne menja smer kruženja oko jedra?

E: Samo polako. Ja sam o tome razmišljao decenijama, pa ne možeš očekivati da se to izloži na brzinu i sa malo reči. Vraćamo se na jednačine elektrodinamičke sile, kojom elektron, posredstvom svog elektrodinamičkog polja, deluje na atomsko jedro:

F1 din= -Z2e4mec2R3cosθ, (121) F2 din= -Z2e4mec2R3 (122)

E: Napisane u obliku (123), one pokazuju činjenicu dobro poznatu iz elektrostatike: Sila koja deluje na neko naelektrisanje jednaka je proizvodu između naelektrianja i električnog polja u kome se naelektrisanje nalazi. U ovom konkretnom slučaju kojim se bavimo naelektrisanje jedra nalazi se u elektrodinamičkom polju elektrona. Utvrdili smo da sila iz jednačine (121), onda kada se elektron približava jedru gura jedro od sebe. A kada se udaljava od jedra, ta elektrodinamička sila deluje opet na isti način, jer se karakter elektrodinamičkog polja ne menja. Ključno pitanje koje se pred nas sada postavlja je ovo: Da li je ovo elektrodinamičko polje konzervativno?

A: Ne znam ni šta to pitanje znači, a pogotovo ne znam zašto je ključno.

E: Zato što kretanje čestice u konzervativnom polju ne dovodi do promene ukupne energije sistema. Primer za to je gravitaciono polje. Kada se planeta približava Suncu njena kinetička energija raste, ali, po klasičnoj teoriji, u istom iznosu opada potencijalna energija. Kada se udaljava od Sunca, dešava se obrnuta pojava. Po mojoj Teoriji, pojam potencijalne energije je nepotreban, a strogo uzevši, i netačan. U suštini, radi se o energiji polja, ali u ovm momentu to nije bitno. Bitno je da se zračenje linijskih spektara nikako ne bi moglo ni dešavati ni objasniti u konzervativnom polju, zato što u njemu ne postoji mehanizam po kome bi elektron izgubio deo energije zračenjem. Pošto sila koja je posledica ovog polja ne menja smer, prvi zaključak bi bio da je i to elektrodinamičko polje konzervativno, i da se zračenje linijskih spektara u njemu ne može odvijati.Što se tiče sile iz jednačine (122), i ona je konzervativna, jer joj smer ostaje isti za sve vreme kretanja elektrona u sastavu atoma, bez obzira da li se elektron približava jedru, udaljava od njega, ili kruži po stacionarnoj orbiti. Sila uvek deluje u istom smeru, gura jedro u smeru od elektrona, što znači da uvek deluje nasuprot sili elektrostatičkog polja. Razlog nepromenljivosti smera sile je taj što elektrodinamičko polje koje izaziva ovu silu zavisi od ubrzanja elektrona, a ono je uvek usmereno jednako, ka atomskom jedru.

A: Dva pitanja su mi na umu. Prvo , nije mi baš jasno kako je ubrzanje uvek jednako? Bar u gravitacionom polju vidimo da se ubrzanje menja. Kad telo pada na dole, ubrzava se, ali kad se baci na gore, onda se usporava. Drugo, čemu tolika priča o elektrodinamičkim poljima ako se zračenje linijskih spektara sa njima ne može obnjasniti?

E: Već sam ti rekao da je pojam ubrzanja u fizici malo drukčiji od onog u svakodnevnom životu. U fizici se svaka promena brzine smatra ubrzanjem, i promena smera i promena veličine brzine. Nisam rekao da je ubrzanje stalno jednako, već da mu je smer stalno isti, ka atomskom jedru. Ako mozak nije malo treniran da razmišlja na način kako zahteva fizika, to se malo teže uočava. Potrudi se da shvatiš kako je smanjivanje brzine pri udaljavanju od jedra ekvivalentno povećavanju brzine pri približavanju ka jedru.

A: Potrudiću se.

E: Što se tiče tvog drugog pitanja, nije pravilno postavljeno. Ja nisam rekao da se zračenje linijskih spektara ne može objasniti elektrodinamičkim poljima. Doslovno, rekao sam da se ne može odvijati unutar elektrodinamičkog polja. Šta znači ta razlika, videćemo u nastavku izlaganja. A sad se još više potrudi da razumeš ključno pitanje. Ako elektron posredstvom svog elektrodinamičkog polja gura jedro, da li na neki način gura i samog sebe? Ostavi se svega što znaš iz elektrostatike, i koristi samo zdravi razum. Šta kažu Njutnovi mehanički zakoni, razmisli.

A: Ako ne isključim ono što sam učio iz elektrostatike, pitanje je prilično čudno. Naime, naviknuti smo elektrostatičku silu posmatrati prosto kao silu koja deluje na naelektrisanje u elektrostatičkom polju, a ti sad pitaš kako ta ista sila deluje na drugo naelektrisanje, od kog potiče polje. Ili, drugim rečima, kako elektrostatičko polje elektrona deluje na njega samog, onda kada to njegovo polje deluje na neko drugo naelektrisanje. Da li je to smisao pitanja?

E: Dobro si me razumeo, to je smisao pitanja.

A: Ali, koliko znam, ono se u elektrostatici nikad nigde ne postavlja i ne pominje.

E: Da, ali to je jedan od propusta teorije, koji je, zajedno sa još nekim tako običnim, doveo do teških posledica. Opet te potsećam na Njutnove zakone. Može li neko telo delovati silom na drugo telo, a da se to ne odrazi i na njega? Uostalom, mani se i Njutnovih zakona, pa razmisli prosto, možeš li ti gurati nekog a da to ne deluje i na tebe samog?

A: Izgleda mi da te sada razumem. U pitanju je Njutnov zakon akcije i reakcvije. Sila akcije uvek je jednaka sili reakcije. Ako neko telo na drugo deluje silom, to je sila akcije, a na njega uvek deluje jednaka a suprotno usmerena sila, sila reakcije. Da li si to mislio?

E: Svakako, to sam mislio.

A: Ali, može li se taj zakon primeniti na električnu silu? Nisam neki stručnjak, ali mi se čini da se on odnosi na slučaj kada tela deluju jedno na drugo u neposrednom međusobnom kontaktu?

E: Znam da se to tako uzima. Ali smo se poodavno u ovoj diskusiji pitali, kako je moguće delovati bez kontakta, na rastojanju, pa zaključili da je to nemoguće. Delovati na nekog je moguće samo putem kontakta, neposrednog ili posrednog. A šta bi to bio posredni kontakt, posredstvom čega bi se mogao prenositi? Da li posredstvom praznog prostora, ili opet posredstvom nekog tela, upotrebljenog da prenese dejstvo? Ako bi hteo da me gurneš, a ne možeš me dohvatiti rukom, uzeo bi štap potrebne dužine. A šta je štap? U toj situaciji on postaje deo istog, tvog tela. Električno polje je deo tela naelektrisane čestice, a to sam ja i teoretski obrazložio.

A: Neobičan je to način razmišljanja, i već sam rekao da se nije lako na njega navići.

E: Možda jeste neobičan, ali je dosledan, istinit, pa i jednostavan. Možda, sa gledišta „visoke" nauke, i previše jednostavan. No, bez obzira kako bi neko sebi pretstavio delovanje posredstvom polja, meni izgleda nemoguće braniti tezu da se delovanje posredstvom polja može vršiti na način da se dejstvo ne odrazi i na nosioca polja. Ako teorija smatra da je to moguće, dužna je objasniti kako. Ako je pak dejstvo drukčije od onog koji predviđa Njutnov zakon, i to treba objasniti. Ni jedno ni drugo u teoriji nije objašnjeno. Da li je u pitanju previd, ili guranje pod tepih problema za koje nema rešenja, to ne znam. Moja Teorija jasno dokazuje da je polje čestice njeno telo i da je kontakt posredstvom polja direktan, neposredan kontakt dveju čestica. Štaviše, to nije samo kontakt, to je doslovno prožimanje tela. Ako se čestica nalazi u polju neke druge čestice, ona se u suštini nalazi unutar tela te čestice.

A: Da li to pravilo važi i za gravitaciono polje?

E: Naravno.

A: Po tome ispada da se telo svake čestice proteže do beskonačnosti?

E: Sasvim pravilno si zaključio. Samo, ne treba gubiti iz vida da je masa gravitacionog polja gotovo beznačajno mala, ako se posmatra u kvantitativnom smislu, ako se upoređuje sa masom nuklearnog polja, koja se sadrži unutar zapremine nuklona. No, iako mala, ona postoji i proteže se do beskonačnosti, i bez gravitacionog polja i gravitacione sile svet ne bi bio to što jeste.

A: Ta tvoja Teorija dovodi do neverovatnih saznanja. Po njoj, moje telo se nalazi u dirtektnom kontaktu sa svim telima u Vasioni, znači, i sa telima čitavog čovečanstva.

E: To je realna činjernica. Nalazi se u direktnom kontaktu sa svim ljudima na planeti, pa i sa eventualnim živim bićima izvan naše planete.

A: Znaš da ja volim apstraktna mudrovanja, pa se pitam da li taj fizički kontakt ne pruža mogućnost, koje nismo ni svesni, i nekog duhovnog kontakta sa bićima koja, prema zdravom razumu, smatramo dalekim i nedostupnim? Da li se, možda, telepatska veza uspostavlja na taj način? Možda se tvojom Teorijom i neki drugi parapsihološki fenomeni mogu racionalno tumačiti.

E: Slažem se da je to interesantno polje za razmišljanje, ali to nije predmet ovog izlaganja. Izlažem činjenice koje je lakše razumeti i dokazati. A što se tiče konkretne teme, mogao si i sam zaključiti šta ja tvrdim: Ako naelektrisano telo posredstvom svog polja deluje električnom silom na drugo naelektrisano telo, ista tolika sila, suprotnog smera, deluje i na njega. Elektron koji kruži oko jedra, posredstvom svog elektrodinamičkog polja, koje je posledica ubrzanog kretanja elektrona, gura atomsko jedro od sebe, a ista tolika sila gura i elektron od jedra. To je u potpunom skladu sa Njutnovim zakonima mehanike, sa mojom Teorijom, i sa zdravim razumom. Isto važi i za elektrodinamičku silu koja se pojavljuje kada se menja rastojanje elektrona i jedra: Kada se elektron približava jedru, elektrodinamička sila gura jedro od elektrona, a ista tolika sila gura elektron od jedra. Kada se elektron udaljava od jedra, elektrodinamička sila ostaje ista i deluje na isti način. Kada kruži po kružnoj orbiti, rastojanje do jedra se ne menja, i ta komponenta elektrodinamičkog polja u oblasti jedra ne postoji, pa ni sila koju proizvodi ta komponenta polja. Međutim, druga komponenta polja, koja je posledica ubrzanog kretanja elektrona u polju jedra, postoji stalno, i kada elektron menja orbite i kada kruži po stacionarnoj. Sledstveno, i sila koju proizvodi ta komponenta polja postoji stalno, i deluje kao sila odgurivanja između elektrona i jedra.

A: Kad nateraš čoveka da o tome misli, drukčije i nije moguće. Kako bih mogao nekoga ili nešto gurati od sebe, a da i sebe ne guram unazad? I kako bih mogao nešto privlačiti ka sebi a da i sebe ne privlačim ka njemu?

E: Sada je važno dalje utvrditi posledice tih činjenica. Tu ne moramo ići daleko niti biti originalni. Njutnovi zakoni mehanike su nam jasan putokaz. Ako na telo deluje sila na putu, ta sila vrši rad, jedak vektorskom proizvodu sile i puta. Ako je sila konstantna, račun je jednostavan, konstantna sila množi se sa pređenim putem. Svakodnevni primer je padanje tela na površini Zemlje pod uticajem gravitacione sile. Ako pada vertikalno, rad je jednak mgh, a ako klizi po kosoj ravni, gravitaciono ubrzanje je manje, a pređeni put duži, pa rad ispada opet jednak mgh. To je opštepoznato, pa se nadam da se na tome ne treba zadržavati. Ako se telo baci uvis, sila deluje u istom smeru, ali se menja znak puta, s time i znak rada. Telo se usporava, kinetička energija mu se smanjuje. Račun je složeniji ako se sila menja duž pređenog puta. Ako to ilustrujemo opet istim primerom, gravitaciona sila je u prethodnom računu konstantna zato što je visinska razlika mala. Međutim, ako bi telo na Zemlju padalo iz dalekih prostora Svemira, račun za izvršeni rad bio bi složeniji, jer gravitaciona sila nije konstantna, sa udaljavanjem od Zemlje je sve slabija, što je takođe opštepoznato. Eto, te opštepoznate činjenice upotrebićemo u našem razmatranju energije sistema elektron-atomsko jedro. Teškoću u izlaganju mi pravi stalno povlačenje paralele između moje i klasične teorije, pa to više neću činiti. Neću pominjati potencijalnu energiju, koja pretstavlja prilično nejasan matematički pojam, već ću govoriti jednostavno o energiji polja, koju je moja Teorija jasno pretstavila i objasnila. Dakle, kada se elektron kreće unutar atomskog jedra, njegova energija zavisi od sila pod čijim delovanjem se nalazi. Klasična teorija je u analizi uzela u obzir samo elektrostastičku silu i po njoj elektron koji iz beskonačnosti bude privučen na rastojanje R od atomskog jedra, pod dejstvom elektrostatičke sile zadobije kinetičku energiju jednaku Ze2R . Isto to smatra i moja Teorija. Klasična teorija je postavila „postulat" da se polovina ove energije, padom elektrona na orbitu R, izrači u vidu spektralne linije, što uključuje pretpostavku da elektrostatičko polje nije konzervativno. Taj „postulat" ničim nije ni obrazložen ni dokazan. Naprotiv, moja Teorija smatra da je elektrostatičko polje, po analogiji sa gravitacionim poljem, konzervativno. A ako se usvoji ta pretpostavka, pojavljuju se dva pitanja na koja se apsolutno mora odgovoriti, ne uvođenjem nekakvih „postulata" za jednokratnu upotrebu, nego se mora dati jasno objašnjenje u skladu sa Teorijom i zdravim razumom. Prvo pitanje nameće činjenica da elekltron može kružiti oko jedra samo ako mu je kinetička energija jednaka Ze22R. To je upola manja kinetička energija od one koju elektron zadobije kada na to rastojanje bude privučen iz beskonačnosti. Po zakonima mehanike, sa dva puta većom kinetičkom energijom on ne bi mogao ostati na tom rastojanju, već bi ponovo otišao u beskonačnost, slično kao što ni kometa koja doleti odnekud iz Svemira ne ostane da kruži oko Sunca, već je centrifugalna sila opet vrati tamo odakle je došla. Pitanje je, dakle, ako elektron ne može imati toliku kinetičku energiju, a ja tvrdim da je nije izgubio zračenjem, gde je ta suvišna polovina energije?

E: Drugo pitanje je, naravno, koju energiju elektron zapravo zrači u vidu spektralne linije, ako to nije taj višak kinetičke energije koji bi njegovo kruženje na određenom rastojanju od jedra učinio nemogućim?

E: Čini mi se zgodnije odgovoriti obrnutim redom. Prvo ćemo se pozabaviti najprostjim slučajem, kada oko atomskog jedra kruži samo jedan elektron. Ako bi oko jedra kružilo više elektrtona, moralo bi se uzeti u obzir i njihovo međusobno i elektrtostatičko i elektrodinamičko dejstvo, što bi nam uveliko komplikovalo analizu. Dakle, razmatraćemo atom vodonika i jone sa različitim rednim brojem Z, kod kojih su svi elektroni osim jednog udaljeni na beskonačno rastojanje od jedra. U fizici se to obično naziva „vodonikov izoelektronski niz".

E: Kako je klasična teorijia objasnila emitovanje linijskih spektara, mislim da sam o tome dovoljno govorio. Takođe, dovoljno sam govorio i o tome zašto sam zaključio da je to objašnjenje netačno. Radi jasnoće i nekakve logike u izlaganju, sada ću reći samo toliko da kretanje elektrona u elektrostastičkom polju ne može dovesti do gubitka energije, ni zračenjem talasa ni na bilo koji drugi način, zato što je elektrostastičko polje konzervativno.

A: To si već pominjao, ali nisam siguran da razumem šta to znači.

E: Pretpostavljam da ti još nije jasno šta je to konzervativno polje?

A: Tako je.

E: Mogao bih reći naprosto to da po definiciji konzervativno polje je takvo fizičko polje u kome je integral promene energije po zatvorenom putu jednak nuli. Prevedeno na običan jezik, to znači da bez obzira kakvom putanjom nek telo ide kroz to polje, prtavolinijski, kružno, u cik-cak, po spirali ili bilo kako, ako se vrati u tačku iz koje je krenulo, promena njegove energije biće jednaka nuli. U takvo polje spadaju, naprimer, gravitaciono i elektrostatičko polje. Gravitaciono polje nam je bliže svakodnevnom iskustvu, pa je lakše razumeti šta to znači. Recimo, da baciš kamen u vis sa određenom brzinom i kinetičkom energijom. On će se podizati sve do visine kada će mu brzina biti jednaka nuli, a onda će početi padati nadole. Kada padne na zemlju, brzina i energija će mu biti jednaki onoj kojom si ga bacio. Štaviše, ako bi tehnički udesio tako da kamen odozgo pada po nekoj složenoj putanji, po nekom toboganu u vidu kose ravni ili u vidu spirale, ili u bilo kakvom složenom vidu, ako na toboganu ne bi bilo trenja, kamen bi uvek, pavši na zemlju, imao istu energiju. A po toj analogij, i elektron koji se u oblasti jedra kreće tako da mu se rastojanje do jedra menja, ne može ni gubiti ni dobijati energiju.

A: Čekaj malo! Pa toliko puta je rečeno da se elektron sa približavanjem jedru ubrzava. Zar to ne znači da mu se energija menja?

E: Pitanje je tipično laičko. Svejedno, svaku nejasnoću treba po mogućnosti otkloniti. Kada se kaže da nema promene energije, misli se da se ukupna energija celog sistema koji učestvuje u konkretnom dešavanju ne menja. U našem slučaju u „igri" su atomsko jedro i elektron. Klasična teorija je problem postavila i rešila tako što je uvela pojam „potencijalne energije" koju takav sistem ima. Ukupna energija sistema atomsko jedro-elekltron sastoji se iz zbira njihove kinetičke i potencijalne energije, i taj zbir ostaje konstantan, bez obzira na kom rastojanju od jedra se kreće elektron. Ako se udaljava od jedra kinetička enertgija mu opada, ali potencijalna energija sistema raste. Ako se približava jedru, raste kinetička energija elektrona, ali opada potencijalna energija sistema. U oba slučaja zbir potencijalne i kinetičke enertgije ostaje konstantan. To je naprosto posledica zakona o održanju energije, i sa formalno-matematičke strane sve izgleda u redu.

A: A šta nije u redu?

E: Mnogo štošta. Naprimer, i to da teorija nema pojma ni šta je kinetička energija elektrona, a pogotovo šta je to potencijalna energija. To je samo matematički pojam smišljen da se zadovolji zakon o održanju energije. A nije u redu ni to što se za objašnjenje zračenja linijskih spektara moralo odustati od iskustvene čnjenice, koja je u fizici pretvorena u zakon, da u konzervativnom polju me može biti promene energije. Sećaš se da smo govorili o Borovim postulatima, koje je on skovao „ad hoc", da nekako objasni zračenje linijskih spektara. To je nekako funkcionisalo u najprostijem slučaju, kod vodonikovog izoelektronskog niza, ali je već na helijumu krahiralo. Štaviše, ja sam jednostavnim računom dokazao baš na helijumu da njegovi postulati protivureče zakonu o održanju energije. Da li se sećaš toga?.

A: Sećam se da je bilo reči o tome, ali bih lagao kada bih rekao da sam zapamtio objašnjenje i izvođenje.

E: To nisam ni očekivao. Baš zato sve ostaje zapisano, i što sam rekao ja, i što si rekao ti.

A: Ako je moguće, nemoj da mi pitanja i komentari ispadnu previše glupi.

E: Budi bez brige. I da se namerno trudiš, ne možeš izreći tolike besmislice kojih je savremena teorija prepuna. Štaviše, za mnoge od njih dodeljene su najveće nagrade i priznanja. Ali, vratimo se konkretnom pitanju koje razmatramo. Rekoh, ako ostanemo dosledno na stavu da je elektrostatičko polje konzervativno, kretanje elektrona u njemu ne može dovesti do promene ukupne energije sistema atomsko jedro-elektron. Zato se sama po sebi nameće potreba da se razmisli o elektrodinamičkom polju, da li se možda njegovim delovanjem može objasniti emitovanje linijskih spektara. O tom polju govorio sam i više nego dovoljno, a kao rezultat tog razmatranja imamo jednačine (121) i (122). Prva od njih opisuje silu koja se pojavljuje kao posledica promene rastojanja između elektrona i jedra, a druga opisuje silu koja je posledica ubrzanog kretanja elektrona u čijem se elektrodinamičkom polju nalazi atomsko jedro. Ako se sećaš, o tim silama smo konstatovali sledeće: Sila koju opisuje jednačina (122) uvek ima isti smer, bez obzira da li se elektron približava jedru, ili se udaljava od njega, zato što ona zavisi od ubrzanja elektrona, a ono se ne menja, uvek je usmereno ka atomskom jedru. Što se te sile tiče, ona je usmerena nasuprot elektrostatičkoj, što znači da gura elektron od atomskog jedra. Ako je tako, ne ulazeći dublje u suštinu procesa, može se konstatovati da se ni na račun te sile ne može vršiti neki rad koji bi doveo do gubitka energije i zračenja linijskih spektara.

A: Ako je moguće, objasni zašto.

E: Zato što ta sila oduzima nešto od kinetičke energije elektrona kada se on približava jedru, ali mu je vraća kada se udaljava od jedra. Elektrodinamičko polje koje prouzrokuje tu silu takođe se ponaša kao konzervativno polje, samo što mu je smer suprotan smeru elektrostatičkog polja. Da se poslužim grubom analogijom, sila od strane tog polja ponaša se kao sila opruge koja se sabija približavanjem elektrona jedru, a opruža udaljavanjem elektrona od jedra. Rad predat opruzi sabijanjem, vraća se opružanjem opruge. Da li je to sada jasnje?

A: Verujem da jeste.

E: Onda idemo dalje. Pošto nam ta sila nije potrebna za objašnjenje linijskih spektara, njome se u ovom momentu nećemo više baviti, iako je veoma bitno pitanje šta se to sabija približavanjem elektrona atomskom jedru. To ostavimo za kasnije, a sada obratimo pažnju na jednačinu (121). Analiza je pokazala da sila koju opisuje ta jednačina elektron gura od jedra kada se elektron približava ka jedru, a takođe ga gura od jedra i kada se elektron udaljava od jedra. Međutim, kada se prekine menjanje rastojanja između elektrona i jedra, polje koje proizvodi tu silu nestaje, a time nestaje i sila koju proizvodi to polje. To je činjenica od bitnog značaja, i dobro je utuvi u glavu. Kada se elektron približava ka jedru, ta sila mu oduzima nešto od kinetičke energije, deluje kao nekakva kočnica. Znači, kada elektron silazi sa više na nižu orbitu, on prikuplja manju kinetičku energiju nego kada bi se silazak vršio bez uticaja te sile. Gde je ta razlika u enegiji? Pretpostavimo da je negde u sistemu atomsko jedro-elektron. No, kada se silazak elektrona zaustavi na nekoj nižoj orbiti , sila koja se protivi silasku elektrona jednostavno nestaje. Ta činjenica nameće bitno pitanje: Može li polje koje postoji samo u vreme dok elektron putuje sa orbite na orbitu biti konzervativno?

A: Ja to bogme ne znam.

E: Ne znam ni ja, pa se zato i pitam, i zaključujem da ne može. Zaključujem da sa nestankom polja i sile koju proizvodi polje, energija, nakupljena u sistemu na račun rada protiv te sile ne može ostati u sistemu.

A: Iz kojih razloga?

E: Zaključujem to opet po nekim iskustvenim analogijama. Recimo da naduvavaš neku loptu, i time povećavaš energiju vazduha u lopti. Kada naduvavanje prestane, vazduh u lopti je dobio određenu količinu energije, i ona će ostati unutar lopte sve dok se sili kojom vazduh iznutra deluje na zidove lopte suprotstavlja jednaka sila od strane zidova. A šta će se desiti ako bi se zidovi odjednom uklonili? Jasno, sva energija će odmah, velikom brzinom napustiti tu sada otvorenu zapreminu. Uzmimo i drugi primer, da sabijamo elastičnu oprugu. Ako je sabijemo do neke određene mere, saopštili smo joj opet određenu energiju. Ta energija će biti unutar opruge sve dok je istom silom kojom smo je sabijali držimo sabijenu. Ako silu uklonimo, opruga se odmah opruža i energija saopštena unurašnjosti opruge prelazi u njenu kinetičku enertgiju oscilovanja, koja će, brže ili sporije, biti izgubljena za oprugu, bilo emitovanjem zvučnih bilo elektromagnetskih talasa. Po tim analogijama zaključujem da i kod sistema elektron- proton elektrodinamičko polje i sila drže enegiju koja je uz njihovo sadejstvo predata sistemu, zatvorenu unutar sistema sve dok postoji polje. Jesam li bio bar donekle jasan?

A: Manje-više, bio si jasan. Ali, gde je ta energija, kako se smestila u taj sistem?

dWdS= Z2e4mec2R3cosφ ( 121)

E: Sada obrati pažnju na to da elektron može sići sa više na nižu orbitu na razne načine, bar tako možemo pretpostaviti. Naime, silazak može biti, da se tako izrazim, strmo nadole, ili postepen, po nekoj većoj ili manjoj kosini. Ako je silazak strm, put silaženja je kraći, a ako je po nekoj kosini, put jer duži, i utoliko duži ukoliko je nagib kosine manji. U svim slučajevima dužina puta silaska zavisi od ugla koji zaklapa taj put silaska sa radiusom koji spaja elektron na orbiti sa centrom atomskog jedra. Matemtički taj se put može izraziti u funkciji kosinusa tog ugla i rastojanja među orbitama prelaska:

dS= dRcosφ

E: Kada to postavimo u prethodnu jednačinu (221), i izračunamo promenu kinetičke energije elektrona prilikom njegovog prelaska sa gornje na donju orbitu, dobijamo ovaj rezultat:

∆W= -Z2e42mec2Rn2- Z2e22mec2Rm2 (125)

E: Ta jednačina se od jednačine (92), kojom smo računali energiju spekltralne linije razlikuje samo po znaku. Tamo je bio znak +, a ovde je znak -. Tako i mora biti, jer jednačina (125) ukazuje za koliko je opala energija elektrona prilikom prelaska sa gornje na donju orbitu. Kada se taj manjak sabere sa izlučenom energijom, rezultat mora biti jednak nuli da bi se zadovoljio zakon o održanju energije. Kao što vidiš, sve je savršeno selo na svoje mesto. Ako imaš pitanja, stojim ti na raspoloženju.

A: Pitanja ima, nije da nema. Prvo, ako sam bar donekle shvatio tvoje izlaganje o emitovanju spektralnih linija, energija linije je utoliko veća ukoliko je rastojanje među orbitama prelaska elektrona veće. A najveću energiju ima linija koja se emituje kada elektron iz beskonačnosti padne na najnižu orbitu. Je li to tako?

E: Razume se, tako je.

A: U vezi s tim mi nešto ne ozgleda logično. Nisam fizičar, ali sam ipak upoznat sa pojmom „kvanta energije", koji ima energiju jednaku proizvodu između Plankove konstante i frekvence tog kvanta. Šta bi bila frekvenca u konkretnom slučaju, nije mi jasno, ali ako je to nešto slično frekvenci bilo kojeg oscilatornog kretanja, onda je vreme emitovanja i delovanja kvanta utoliko duže ukoliko mu je frekvenca manja. Zaključujem li pravilno?

E: Sasvim pravilno.

A: Ali to onda znači da je najkraće vreme emitovanja one linije koja nastaje kada elektron iz beskonačnosti padne na prvu, najnižu orbitu, a najduže je kada sa druge padne na prvu orbitu. Zar to ne izgleda prilično nelogično?

E: Naravno da izgleda nelogično, ali samo ako se pretpostavi da je vreme emitovanja jednako vremenu padanja elektrona na orbitu, što bi značilo da elektron zrači putujući sa orbite na orbitu. Ali pošto činjenice tu mogućnost isključuju, mora se tražiti drugo objašnjenje.

A: Ali zar ti celim svojim izlaganjem nisi dokazivao, pa i računom na kraju potvrdio, da elektron gubi deo kinetičke energije sa približavanjem ka atomskom jedru, i to baš celim putem.

E: To sam dokazivao, i pri tome ostajem. Međutim, nisam nigde rekao da se ta energija odmah, to jest istovremeno, i zrači. Grubo rečeno, u tom vremenu izgubljena kinetička energija se skuplja negde u sistemu, a zrači se upravo kada sakupljanje prestane, odnosno, kada se elektron smesti na donju stacionarnu orbitu. Baš tu činjenicu sam isticao u nekoliko prethodnih rečenica, kada sam objašnjavao da se energija drži zatvortena u sistemu sve dok postoji polje.

A: Možeš li to objasniti malo konkretnije gde se skuplja i kako se zrači?

E: To si me već pitao. Objašnjenje će doći na red, iako ja nisam nikada video ni elektron, ni njegovu telesnu konstrukciju, pa da tačno znam šta se tamo dešava. Pokazaću da moja Teorija može dati jasno i logično objašnjenje tog procesa, a to je najviše što se može očekivati od bilo koje teorije.

A: A kako se to tumači u postojećim teorijama?

E: Nikako. Pitanje se jednostavno ignoriše. Pošto ga nije moguće rešiti, fizičari se mudro prave da to pitanje i ne postoji. A vidiš, baš to što je tebi izgledalo nelogično, i mene je nateralo da se počnem baviti linijskim spektrima, da pokušam sebi objasniti kako je moguće da elektron brže stigne iz beskonačnosti na najnižu orbitu nego sa prve susedne. A kada je nešto nemoguće da se desi, razume se da je nemoguće objasniti kako se desilo ono što se nikada nije desilo niti će se desiti. No, savremeni teoretičari su postali veoma lukavi. Neki od njih zastupaju, naprimer, teroriju da je svemir nastao u „Velikom prasku", pre nekoliko desetina ili stotina milijardi godina. Čak pišu jednačine koje to „dokazuju", mudro prećutkujući da se jednačine pišu na bazi ne nekih činjenica, već na bazi opet nekih teorija. Te teorije dokazuju da se „Veliki prasak" dogodio, a „Veliki prasak" dokazuje da su te teorije ispravne. I sada ti naučnici čestitaju jedni drugima, i dele nagrade i priznanja za unapređenje svojih teorija. Jedni na bazi Teorije relativnosti unapređuju i razrađuju teoriju „Velikog praska", a drugi na bazi Teorije „Velikog praska" razrađuju i unapređujuTeoriju relativnosti. Ako neki eksperiment pokaže da su te teorije sumnjive, njihovi unapređivači odmah unaprede teoriju tako da se i taj eksperimentalni podatak može njome objasniti ili bar relativizovati.

A: Ama da li je baš tako, da ti malo ne preteruješ?

E: Kako preterujem?! Pa baš ovih dana imaš punu potvrdu da je tako. Sa velikom bukom najavljivani ekspreiment veka nije dao nikakve, a najmanje očekivane spektakularne potvrde postojećih teorija. Naprotiv, saznaje se da su neki naučnici otkrili česticu bržu od svetlosti, što obara Teoriju relativnosti. A unapređivači te teorije odmah smišljaju neku zakrpu, da je održe u životu. U tom smislu nauka je dovela samu sebe u apsurdnu situaciju. Umesto da se traži od tih velikih teorija da budu priznate tek pošto su dokazane, smatra se da su tačne ako se ne dokaže da su pogrešne. Konkretno, „Veliki prasak" se desio, ako se ne dokažeda se nije desio. Neverovatna glupost! Vreme je relativno, ono se širi i skuplja, ako se ne dokaže da nije tako, prostor se skuplja i produžava, iskrivljuje i ispravlja, ako se ne dokaže da nije tako. A teorija je mudro smišljena da je dokazati da nije tako tehnički nemoguće, jer bi eventualni eksperiment, i kad bi se postavio, dao rezultate koji bi se mogli tumačiti već prema željama tumača. Osim toga, brzine kojima bi se trebalo kretati u eventualnim eksperimentima, nedostižne su. Zar je to egzaktna nauka? Zar svaku izmišljotinu, ako iza nje stoji autoriotet, pravi ili isfabrikovani, treba smatrati istinom sve dok se ne dokaže da je lažna. Zamisli kuda bi nas to odvelo u pravosuđu, da je svako kriv sve dok ne dokaže da je nevin, samo ako ga neki autoritet optuži za svakojake zločine.

A: Pa zar ne vidiš da baš u pravosuđu imamo na pretek takvih istih pojava. Ali manimo se toga, imam još pitanja.

E: Samo pitaj.

A: Ti si izveo raču za situaciju kada oko atomskog jedra kruži samo jedan elektron. A šta ako ih je dva ili i više?

E: Pa već sam o tome govorio. Kada kruži samo jedan elektron, situacija je u svakom pogledu najprostija, pa je i račun najjednostavniji. Što je elektrona više, račun je sve teži, i iz tehničkih razloga postaje nemoguć. Borovi postulati su smišljeni tako da se pomoću njih prividno korektno mogu računati linije baš u toj najprostijoj situaciji. Već na helijumu to je nemoguće, a opet napominjem da sam na njemu pokazao da Borovi postulati nisu u skladu sa zakonom o održanju energije, što ih automatski diskvalifikuje kao netačne.

A: Dobro, ali ako ni ti ne možeš račun izvesti i za složeniju situaciju, u čemu je onda prednost tvoje Teorije?

E: Dobro pitanje. Kao prvo, zar ti nisam pokazao da se sa mojom formulom mogu izračunati stotine linija helijuma, ceo njegov spektar. A ni sam ne znam koliko puta sam rekao da to postojeće teorije ne mogu. Što se tiše analitičkog izvođenja formule kojom se te linije računaju, takođe je mogu izvesti, i izveo sam je. Na osnovu ovog računa za vodonik i njemu slične jone može se izvesti i formula za helijum i njemu slične jone. Naprosto treba u odgovarajuće jednačine postaviti uticaj koji na elektron koji zrači prelazeći sa orbite na orbitu vrši onaj drugi elektron koji kruži oko jedra na najnižoj orbiti. I taj račun je relativno jednostavan, te ga može izvesti svak ko zna osnove elektrostatike i elektrodinamike. Pogotovo to ne bi trebao biti problem za nekog profesionalca, pod uslovom da ga to interesuje. Tebe, kao ni eventualne čitaoce, prosto neću da gnjavim i tim izvođenjem, jer ono ne bi pokazalo ništa suštinski novo.

A: Sada si me opet zbunio. Prvo kažeš da je račun za složenije situacije nemoguć, a odmah zatim kažeš da si ga za helijum izveo, i da to nije problem za svakog ko zna osnove elektrostatike i elektrodinamike. Je li moguć, ili je nemoguć?

E: Nezgodan si sagovornik, ali baš takav mi i treba, ako postavlja opravdana pitanja. Dakle, priseti se malo koliko sam gnjavio i tebe i sebe sa poljem i potencijalom dipola, kada sam još ranije izvodio formulu za računanje linija helijuma. Tamo je praktično potpun odgovor na to pitanje. Uzajamnu energiju dvaju ili više naelektrisanja određuje rastojanje među njima. Kada bi se znala ta rastojanja, račun bi bio tehnički prilično jednostavan, a tako nešto bi bilo moguće kada bi svi elektroni osim onog koji prelazi sa više na nižu orbitu mirovali. Međutim, svi se oni kreću oko atomskog jedra, što ima za posledicu da im se rastojanja do tog elektrona koji menja orbite stalno menjaju. Šta sada? I dalje mora važiti zakon da energiju određuje rastojanje među naelektrisanjima, ali koje je to rastojanje, kako ga odrediti? Ja nisam mogao smisliti nikakvu mogućnost za to, a ne verujem ni da postoji. Zato sam za praktični račun helijumovih linija pribegao približnom računu, verujući da će i on potvrditi ispravnost teoretske formule. Da li sam bio u pravu, mogao si videti na spektralnim linijama koje sam izračunao na taj način. To ti je dobra demonstracija razlike između teorije i prakse. Teoretska formula je jedno, a mogućnost primene na konkrertnu situaciju drugo. Odličan primer za to je u teoriji poznati problem triju tela. Ako u prostor postaviš tri tela, sa poznatim svim potrebnim parametrima, u koje spadaju njihovi položaji, međusobna rastojanja, početne brzine, mase, i ako pretpostaviš da međusobno deluju samo posredstvom gravitacione sile, matematika ipak nije u stanju izuračunati njihove položaje u nekom budućem momentu. Za svaki slučaj se ipak ograđujem: Možda bi moćni računari koji danas postoje mogli izračunati tačnije i bolje od mene. Ako neko nekada bude čitao ovo, a ima takvu mogućnost i znanje, bio bih rad da to učini, pa makar time osporio moje račune. To kažem samo formalno, jer sam apsolutno siguran da je osnovna ideja ispravna, a tačniji računi mogu to samo još pouzdanije potvrditi.

A: Već ranije si govorio nešto o tome zašto je analogija atomskog jedra i elektrona koji kruže oko njega sa Sunčevim sistemom neispravna. Mislim da bi to trebalo podrobnije objasniti, jer smo nekako još od osnovne škole naučeni da atom vidimo kao neki minjaturni planetarni sistem.

E: Znam, to je lepa slika, pa i ja je još uvek imam u glavi. Neispravna je iz više razloga. Postoje velike suštinske razlike između ta dva sistema. Uzmimo jednu koja se lako uočava, ne ulazeći dublje ni u moju ni u klasične teorije. Sva makroskopska tela imaju u osnovi istu prirodu mase, i gravitaciona polja istog znaka. Kada se takva dva tela približavaju, rezultirajuće gravitaciono polje postaje sve jače, kao posledica činjenice da se sabiraju veličine jednakog znaka. Kod približavanja elektrona atomskom jedru rezultirajuće elektrostatičko polje postaje sve slabije, jer se sabiranjem njihovih električnih polja ova, budući suprotnog znaka, slabe i poništavaju. Teoretski, kada bi se centri masa elekltrona i protona poklopili, rezultirajućeg elektrostatičkog polja više ne bi ni bilo. Je li to tačno?

A: Naravno da je tačno.

E: Moraš priznati da je to suštinski ogromna razlika koja se ne može zanemariti i zahteva objašnjenje. Mene lično jako dugo je mučilo pitanje: Kako je moguće da su u jednom slučaju istovetna polja razlog za privlačenje tela, a u drugom su razlog za odgurivanje tela? Naime, znaš da se tela sa jednakim gravitacionim poljima privlače, tačnije, bivaju gurana jedno ka drugom, dok tela sa jednakim elektrostatičkim poljima bivaju gurana jedno od drugog. Relativno lako sam objasnio ovo drugo. Ako se sećaš, a trebalo bi, u izgradnju elektrostatičkog polja treba uložiti rad, koji je proporcionalan kvadratu polja. Kada se dva polja istog znaka uguravaju jedno u drugo, kvadrat zbira tih dvaju polja jednostavno je veći od zbira kvadrata tih razdvojenih polja. To je razlog i veće energije dvaju naelektrisanja istovetnog znaka kada su blizu nego kada su daleko, i sile odguirivanja koja postoji među njima. Tu nema ništa što bi bilo nelogično i teško razumljivo. Međutim, ispada paradoksalno što izgleda da to ne važi za gravitaciona polja. Ako se i u njima sadrži energija, trebalo bi da se i ta gravitaciona energija sa približavanjem tela povećava, a posledica bi morala biti odgurivanje tela zbog povećanja gravitacione energije. Zašto je realnost drukčija?

A: Jasan mi je problem. A da li si ga rešio?

E: Rešio sam ga, ali uz titanske napore, i to je bio jedan od poslednjih krupnih problema u Teoriji.

A: A kako je rešen?

E: Svakako ćemo doći i na to, ali još nije vreme. Sada samo ističem razlike zbog čega je opasna nekritička analogija između Sunčevog sistema i atoma. A sledeće na šta treba obratiti pažnju je sledeće: Da bi Zemlja kružila po stabilnoj orbiti oko Sunca, ona mora imati tačno određenu brzinu i energiju, kako bi centrifugalna i centripetalna sila bile u ravnoteži. Isto važi i za satelite koji se lansiraju na putanje oko Zemlje. Međutim, da bi neka raketa odletela u svemir izvan domašaja zemljine gravitacije, ona bi morala imati dva puta veću kinetičku energiju od energije potrebne da se ostane i kruži po nekoj oprbiti oko Zemlje. Isto važi i za obrnutu sliku: Ako bi Zemlja negde na beskonačnosti uhvatila u svoje gravitaciono polje neko nebesko telo, ono bi počelo svoje padanje u smeru Zemlje. Kada bi stiglo u njenu blizinu, imalo bi dva puta veću kinetičku energiju nego što je potrebno da kruži na dostignutoj orbiti. Zbog toga, ako ne bi udarilo u Zemlju, ponovo bi odletelo na beskonačno rastojanje. Da bi to telo ostalo da kruži na dostignutoj orbiti, moralo bi izgubiti tačno polovinu svoje kinetičke energije, ali kako? U konzervativnom polju, kakvo je gravitaciono, za to ne postoji mogućnost. Da postoji, oko Zemlje bi kružilo ko zna koliko prirodnih satelita. Te činjenice prinudile su Bora da uvede postulat kako elektron tu polovinu kinrtičke energije izgubi zračenjem elektromagnetskog talasa u vidu odgovarajuće spektralne linije. Ja sam dovoljno dokumentovano dokazao da to nije tačno. Elektron zrači na račun dejstva elektrodinamičkog polja, zato što ono nije konzervativno, a izračena energija je relativno daleko manja od energije koju predviđa Borova formula. Kad kažem da je „relativno manja", misli se na to da je daleko manja od polovine elektrostatičke energije elektrona u sistemu sa atomskim jedrom. Ako je tako, ako elektron na orbiti ima veću energiju od one potrebne da na orbiti ostane, zašto ne odleti iz atomskog jedra? A ako tu energiju nema, gde je ako nije izgubljena zračenjem?

A: To ja pitam tebe?

E: A ja pokušavam da odgovorim. Već sam rekao, nemam strukturu elektrona na dlanu, nikada nisam video niti ću videti kako on funkcioniše, ali imam Teoriju koja omogućava da se na takva pitanja daju logični i razumljivi odgovori. Za savremene teorije elektron je apsolutno nerazumljiva misterija, tako velika i nerazumljiva da se razmišljanje o njemu uveliko graniči sa metafizikom i religijom. Niti se može utvrditi kakav mu je oblik, ni veličina, ni gde se nalazi, ni šta mu je masa, ni kakva je veza između njegove obične i „elektromagnetne" mase, ni da li je čestica ili talas. O prirodi elektrona i njegovoj masi sam već ranije dosta rekao, a o toj temi biće još dosta govora. Za problem koji sada razmatramo dovoljno je da se potsetimo nekih eksperimentalnih činjenica koje će nam pomoći da donesemo pravilne zaključke. Naprimer, utvrđeno je da masa elektrona nije neka konstantna veličina, već da zavisi od brzine njegovog kretanja. Ta zavisnost od brzine se ne zapaža kod malih brzina, već tek kod brzina bliskih brzini svetlosti. To se, po preovlađujućem mišljenju u teoretskoj fizici tumači Ajnštajnovom formulom koja smatra da „masa mirovanja" svake čestice sa brzinom raste na takav način da kada se brzina približava brzini svetlosti, masa čestice se približava beskonačnoj veličini. Da bi ta teza mogla imati bar formalno neki smisao, moraju joj se pridodati neke zakrpe. Tako, naprimer, foton se kreće brzinom svetlosti, ali mu masa ipak nije beskonačno velika jer mu je „masa mirovanja" jednaka nuli. A da li teorija bar formalno daje neki mehanizam kako nastaje masa fotona u momentu kada se u vidu projektila ispuca u prazni međuzvezdani prostor? Niti se objašnjava to, niti konstrukcija oruđa koji bi trebalo da poseduje elektron koji ispucava te projektile. Sledeća zakrpa je da formula važi samo u „vakumu", jer je eksperiment utvrdio da se elekltron u nekim sredinama može kretati brže nego što se u toj sredini, naprimer, u vodi, kreće svetlost. Pošto masa elektrona tada nije beskonačno velika, znači, po tim zastupnicima Teorije relativnosti, sve je u potpunom redu ako se uzme u obzir da Ajnštajnova formula važi samo u vakumu. Međutim, zdrav razum govori da bi dosledna teorija morala reći kako masa elektrona u vodi zavisi od njegove brzine kretanja. Takođe, zdrav razum govori, ako je brzina svetlosti u vodi neznatno manja nego u vakumu, da bi se i Ajnštajnova formula za vodu menjala priobližno u istoj meri u kojoj se menja brzina svetlosti, a to opet znači da bi masa elektrona kada se on u vodi kreće brže od svetlosti morala biti, ako ne beskonačno velika, ali bogme bar nešto malo veća od Tihog okeana, što je još uvek beskonačnan broj puta manje od beskonačno velike mase. Pošto se u eksperimentu ne zapaža ništa ni nalik na to, trebalo bi zaključiti da Ajnštajnova formula jednostavno ne valja. Međutim, veliki teoretičari nad tim ne lupaju glavu. Udobnije je takva banalna pitanja ignorisati, pa neuki narod fascinirati bajkama o „Velikom prasku", „Širenju svemira", „Crnim rupama", i sličnim izmišljotinama. Opet, ovih dana čuje se da je izgleda nekim eksperimentatorima pošlo za rukom da neku česticu ubrzaju i u vakumu do brzine veće od svetlosne. Kako sada spašavati Teoriju relativnosti, čiji je osnovni postulat da je brzina svetlosti granična moguća brzina? Matematički virtuozi ni sa tim nemaju problema, napisaće lako jednačinu u kojoj se vreme nekako iskrivilo, ili uvrnulo, ili krenulo unazad, ili u cik-cak, pa na taj način duboko naučno dalje zamrsiti mrežu u kojoj se fizika koprca.

A: Možda je zabavno slušati tu tvoju kritiku, ali bolje da skratiš priču pa da objasniš gde je ta energija koju bi elektron po Borovoj teoriji trebalo da izgubi zračenjem, a ti tvrdiš da to nije tačno, da nije izgubljena.

E: Prihvatam kritiku. Ovim uvodom hteo sam skrenuti pažnju da već i eksperimenti ukazuju na to da na kinetičku energiju koja prati kretanje elektrona treba gledati sa dozom opreza. Osim pomenutog porasta mase, potsećam te na ono što sam već govorio o induktivnosti. Tada smo konstatovali da kinetička energija strujnog toka zavisi od induktivnosti provodnika, a ne samo od struje. A struju, razume se, određuje broj elektrona koji se kreće kroz provodnik i njihova brzina. Prema tome, zavisno od uslova, isti broj elekltrona sa istim brzinama, u različitim situacijama može imati različitu kinetičku energiju. A što važi za grupu elektrona, moralo bi važiti i za pojedinačni elektron. Za mislioce sklone filozofiji, a pogotovo ako su skloni sofistici, ovo bi moglo biti sporno, kao što je sporno da li jedno zrno čini gomilu. Ja smatram da se sa dovoljno verovatnoće može pretpostaviti da ako kinetička energija grupe elektrona zavisi od uslova u kojima se kreću, da i kinetička energija pojedinačnog elektrona može zavisiti od uslova pod kojima se kreće.

A: Pa, ja u tome ne vidim ništa sporno.

E: Sada uzmi u obzir šta je to kinetička energija uopšte, kako je razume moja Teorija. U suštini, to je kinetička energija eterske sredine, koju čestica svojim kretanjem kroz nju gura sa sobom. Nadam se da se toga sećaš?

A: Sećam se, to je najčudniji element u tvojoj Teoriji.

E: Ako to imaš u vidu, nije teško zaključiti, opet po analogiji sa vazduhom, ili vodom, koja je svakome razumljiva, da količina vazduha, ili vode, koju čestica gura , zavisi od načina kretanja neke čestice kroz njih, i da ta zavisnost nema veze sa Teorijom relativnosti. Već sam rekao ranije, probaj sam svojim prstom kružiti neko vreme u vodi. Videćeš da se napravio vrtlog čija je kinetička energija sigurno veća nego kada prst vučeš pravolinijski kroz vodu. Slažeš li se da je to činjenica?

A: Pošto je očigledno, moram se složiti.

E: A slažeš li se da ta analogija ukazuje na mogućnost da se nešto slično može dešavati i u situaciji kada se elektron kreće oko atomskog jedra, i to kroz neograničeno dugo vreme? Zar nije logično očekivati da se oko jedra, kretanjem elektrona oko njega, stvorio vrtlog etera, čija je kinetička energija veća nego kada se elektron kreće slobodno i po nezatvorenoj putanji?

A: Na osnovu analogije sa vodom i vazduhom, svakako da se to može očekivati.

E: Eksperiment pokazuje da se to zaista i događa. Naime, utvrđeno je da atomi imaju svoje magnetne momente. Doduše, savremene teorije ne znaju šta je fizička suština magnetnog momenta, ali moja Teorija zna. Magnetni moment je posledica vrtložnog kretanja etera. Kvantna mehanika računa i te magnetne momente, i njihove energije, ali je ta matematika toliko naučna, da je ja, iskreno rečeno, ne razumem, niti se previše trudim, pogotovo što se ona služi veličinama za koje sam pouzdano utvrdio da su netačne, izračunate na osnovu netačnih teorija i netačnih veličina.

E: A da li se to na osnovu tvoje Teorije može računati tačnije?

E: Ako misliš na direktno računanje energie tih vrtloga, na žalost ne može. Ali, olakšavajuća okolnost je to što je neposredno jasno zašto se ne može. Zato što bi se tačno morali znati detalji koje je nemoguće utvrditi, a to su tačan oblik i veličina vrtloga, kao i tačna brzina u svakoj liniji toka. Mogu se o tome možda donositi logične pretpostavke, ali njihova tačnost ostaje sumnjva i izvan mogućnosti provere. Uostalom, to opet nije teško razumeti putem analogije sa vodom ili vazduhom. Nema te matematike koja će tačno izračunati sve te parametre u bilo kojem realnom vrtlogu koji se iz nekih razloga svakodnevno formiraju u vodi i atmosferi. Pa kad se ne može tamo gde ih tačno registrujemo po čak i očima vidimo, kako se to može očekivati za vrtlog etera koji kruži oko atoma, koji možemo za sada samo pretpostavljati da mora postojati.

A: A zar to ipak ne dovodi u sumnju i celo tvoje tumačenje tih pojava?

E: U sve je dozvoljeno i dobro sumnjati. Naravno da se u neka konkretna tumačenja mora i treba sumnjati, pa tražiti bolja objašnjenja. Ako ih neko nađe, svaka mu čast. Ja mislim, ako se može sumnjati u vrtlog etera oko atomskog jedra, da se ne može sumnjati u tačnost spektralnih linija koje sam izračunao, kao ni u tačnost izvođenja formule po kojoj su izuračunate, jer tamo nema nikakvih pretpostavki ni neproverenih postulata. Strogo sam se držao činjenica proverenih u eksperimentima. Uostalom, niti je bilo niti će biti savršene teorije. Svaka, a pogotovu toliko revolucionarna i nova, koja se kosi sa toliko prihvaćenih „istina", zahteva dalnju doradu i korekcije. Koliko sam puta i sam odbacivao već utvrtđene stavove i morao tražiti druge.

A: Ali, ako je tako, nije mi jasno na osnovu čega možeš tvrditi da je polovina kinetičke energije, koju elektron dobije na putu od beskonačnosti do neke orbite, saopštena tom vrtlogu etera koji elektron svojim kruženjem formira oko jedra?

E: To tvrdim na osnovu zakona o održanju energije. Može se smatrati egzaktno utvrđenom činjenicom da polovinu energije zadržava elektron, jer ga samo tolika energija može držati na određenoj orbiti. A to znači da preostala polovina mora biti na nekom drugom mestu. Ja sam zaključio na osnovu indicija koje sam izneo, da je najlogičnija pretpostavka da je to vrtlog etera oko atomskog jedra. Znači, bez obzira na izgled vrtloga, da li je on samo u nekoj ograničenoj zapremini, ili nije, bez obzira na brzine u linijama toka, po zakonu o održanju energije, njegova kinetička energija može biti samo onolika koliku mu je mogao saopštiti elektron u toku svog prilaženja atomskom jedru pod dejstvom elektrostatičke sile.

A: A šta kad je u atomu više elektrona, cela gomila?

E: Važi ista logika. Svaki elektron ima svoju određenu energiju, i svaki formira svoj sopstveni vrtlog. Naravno da nije isklčjučeno slaganje tih pojedinačnih vrtloga u neke druge, ali svejedno, bez obzira na to kinetička energija tih vrtloga određena je zakonom o održanju energije i može biti jednaka samo energiji saopštenoj od strane elektrona. Ako nije u vrtlogu, mora biti negde drugde u sistemu, a ja nisam mogao naći drugo mesto. Ako takvo mesto postoji i ako ga neko utvrdi, naravno da ću ga priznati. Svaku kritiku Teorije, ako je opravdana, prihvatiću i rado razmisliti o boljim tumačenjiama tamo gde moja nisu jasna i dokazana.

A: A zar ipak nije mogla biti nekako izgubljena iz sistema?

E: Ako je izgubljena iz sistema, mora se utvrditi na koji način. Osim toga, eksperiment dokazuje da je to nemoguće. Zašto? Zato što je za izbacivanje elektrona iz atoma na beskonačno rastojanje potrebna tačno onolika energija koja se po mojoj formuli zrači u vidu spektralne linije kada elektron iz beskonačnosti padne na tu orbitu. Kada bi padom na tu orbitu sistem gubio i onu energiju koja se po pretpostavci predaje vrtlogu etera, ta energija bi mu se morala vratiti prilikom izbacivanja elektrona iz atoma. Ako važi zakon o održanju energije, to nepobitno dokazuje da ta energija ostaje u sistemu. Kada se elektron podiže na više orbite, podiže se i njegov vrtlog. U tom podizanju na višu orbitu, kinetička energija vrtloga opada, i predaje se elektronu.

A: Možda cepidlačim, ali tu mi sada nisu jasna dva detalja. Kako se energija predaje elektronu, kad njegova kinetička energija podizanjem na višu orbitu opada? I zašto energija vrtloga mora opadati kada se on podiže na višu orbitu?

E: Slobodno cepidlači, ja volim da se svako pitanje rasvetli do najdalje tačke do koje sam stigao. Što se tiče predaje energije elektronu, tu sam bio i neprecizan i nedovoljno tačan. Ti znaš, ako si upamtio, da se za formiranje elektrostatičkog polja i elektrona i protona mora uložiti određeni rad. Kada su proton i elektron na beskonačnoj udaljenosti, njihova polja su formirana sa tačno odrerđenom topografijom, jačinom i energijom. Kada se počnu međusobno približavati, polja se postepeno približavaju, slabe i poništavaju zato što su im znaci suprotni. Energija sadržana u njima nestaje, ali se ne može izgubiti nepovratno, već prelazi u kinetičku energiju elektrona, zbog čega se on sa približavanjem jedru kreće sve brže. Kod udaljavanja od jedra teče obrnuti proces: Elektrostatička polja se izvlače jedno iz drugog i ponovo izgrađuju. Za njihovu izgradnju troši se kinetička energija elektrona, koji se kreće sve sporije. A po mojoj teoriji u istu svrhu se troši i energija vrtloga, koja je sve manja, ali za isti iznos je energija elektrostatičkih polja sve veća.

A: Priznajem da si sve to logički ukalupio dosta dobro. Ali ima još detalja koji su mi nejasni. Naprimer, ti, ako sam dobro shvatio, stacionarne orbite objašnjavaš stojećim talasima etera koji osciluju u polju elektrona. Međutim, stacionarne orbite po kojima kruži elektron nalaze se valjda oko atomskog jedra. Kako stojeći talasi oko elektrona mogu određivati stacionarne orbite oko jedra?

E: Vidiš, to sam pitanje i sam sebi svojevremeno postavio. Prvobitno sam mislio da stojeći talasi osciluju oko jedra, ali sam vremenom uvideo da to ne može biti. A kako stojeći talasi oko elektrona određuju stacionarne orbite oko jedra? Iako tvrdnja na prvi pogled izgleda nelogična, ispada da je razlog za to jednostavan. Ja sam to smislio ovako, da bi se što lakše razumelo: Pretstavi sebi sliku kako atomsko jedro pleše hula-hop sa koncentričnim kolutovima čiji su poluprečnici jednaki celobrojnom umnošku poluprečnika najmanjeg koluta. Ako si to zamislio, jasno ti je da se centar koluta sa kojim jedro pleše u datom trenutku rotira oko jedra po krugu čiji je poluprečnik jednak poluprečniku koluta. Ako se izmeni kolut sa kojim jedro pleše, opet se centar tog novog koluta kreće oko jedra po krugu sa poluprečnikom jednakom poluprečniku koluta. Je li ti ta slika jasna?

A: Jasna mi je i priznajem da je objašnjenje logično. Centar elektrona nalazi se u centru Hula-hop kolutova, a kolutovi su ustvari sferni stojeći talasi elektrona. Je li tako?

E: Naravno da je tako. Ako sada zamisliš da se kolut koji se trenutno naslanja na jedro malo ukopao u telo jedra, razumećeš da se za toliko povećao radius rotacije. Za istu dužinu povećali su se i radiusi svih koncentričnih kolutova. Ako zbog nekog razloga kolut malo odstoji od tela jedra, radius rotacije se za toliko smanjio.

A: Ne znam šta bih još pitao, osim da je ostalo nerazjašnjeno na koji način elektron emituje svoj elektromagnetski talas.

E: Da, to si već pitao, a ja sam rekao da će i to objašnjenje doći na red. I nad njim sam se dugo mučio, pa još uvek ne znam da li sam potpuno zadovoljan. U svakom slučaju, to objašnjenje prirodno proizilazi iz modela elektrona kako ga je zamislila moja teorija. Kvalitativnu osnovu tog modela ja sam ti predočio kada sam objašnjavo kako izgleda i otkuda potiče masa elektrona. Tada sam, ako se dobro sećam, rekao da u prostoru centralne sfere unutar koje je polje elektrona homogeno, osciluje zagonetna čestica koju sam nazvao eltron, koja svjim oscilovanjem gura okolni eter, tako da je i on prinuđen oscilovati zajedno sa eltronom. Na taj način formira se sistem stojećih talasa čija amplituda opada sa kvadratom rastojanja od sentra sfere, a gustina energije opada sa četvrtim stepenom rastojanja. Usled pritiska tih stojećih talasa, u sredini gde oni osciluju eter se razređuje, što se manifestuje u vidu elektrostatičkog polja elektrona. To je kratka rekapitulacija moga opisa elektrona, pa sada ćemo videti kako ja na osnovu toga pokušavam objasniti emitovanje elektromagnetskih talasa.